Iritantne fraze u korporativnom svijetu

Meni jedne od najiritantnijh fraza i riječi koje se koriste u korporativnom svijetu (nisu poredane po iritantnosti):

1. Razmišljanje izvan okvira ili thinking outside the box - ne znam shvaća li više itko ovu otrcanu frazu ozbiljno. Ako "kutiju" ili okvire shvatimo kao nekakav set pristupa, načina razmišljanja, metoda, itd., znači li izlazak iz postojećih okvira onda odbijanje samo tih okvira iz kojih izlazimo ili okvira uopće? Ni golo semantički a niti čestom upotrebom te fraze ovo nije jasno naznačeno. Ako je potonje, onda je ta zabluda u najboljem slučaju postmodernistička budalaština, a u najgorem narcisoidno samotepanje (ako je usmjereno ka sebi). Impresionisti su u vrijeme kad ih je Pariški Salon odbio također "izašli iz okvira", ali su stvorili svoj. Izum novog programskog jezika i odbijanje kodiranja po "starom" je također okvir. Okvir je struktura, a bez strukture nema ničega, a pogotovo nema ničega u stupidnom možebitnom negiranju da operiramo u novoj strukturi.

2. Najbolja praksa - ovo HR-ovsko verbalno govance u pravilu znači "tamo neke face to tako rade pa ćemo i mi jer nam se ne da dalje misliti". Toliko o "thinking outside the box".

3. Izazov - premda ova riječ ima svoje legitimno značenje, u korporativnom svijetu se često koristi kao eufemizam za riječ "problem". Ljudi koji eksplicitno odbijaju koristiti riječ "problem" i umjesto njega koriste "izazov" misle da rade dobru stvar jer uklanjanju negativne konotacije iz riječi "problem", čime misle da motiviraju ljude da pronađu rješenje. Ili odgovor na izazov. Mene pak taj eufemizam, kao i uostalom svi eufemizmi, motiviraju na povraćanje, jer a) ne reflektiraju stvarnost, b) infantiliziraju onoga kome su upućeni upravo skrivanjem negativnih konotacija. Pa šta onda ako je neka situacija negativna? Neke stvari su u životu sranje. To ne znači da su sva sranja paralitička, što je efekt ili stanje koji se želi izbjeći upotrebom riječi "izazov". Sranje se može riješiti, prevazići i/ili probaviti jedino ako se suočimo s tim da je sranje, a ne ako na njega nalijepimo eufemističke šljokice. Ne tvrdim pritom da svakom određena situacija predstavlja sranje niti da bi svi trebali misliti da je određena stvar problem. Ali gotovo svi mislimo da neke stvari jesu problem. A pogotovo je sranje, kad sam već kod te riječi, misliti da je nešto problem a lagati i sebi i drugima da je "izazov".

4. Timski igrač - Interesantni su ti sportski termini koji su se ušuljali u korporativni leksik. Kao i neki vojni termini, poput kampanja, regrutacija i slično. Timski igrač je u suštini vrlo isključiv termin, jer naglasak stavlja na kolektiv a ne na pojedinca. Jasno je da se tu često u praksi radi o idealnom kapitalističkom radniku, onom koji krvari za firmu no matter what, da budem patetična. Ali siromaštvu određenih zapadnih zemalja unatoč, mislim da na zapadu to više ne klapa kao što je nekad. Normalno je tražiti zaposlenika koji će pomoći drugima, koji neće raditi protiv interesa firme, itd. Uostalom, potonje je ilegalno (ili barem nešto od toga što bi potpalo pod "rad protiv interesa firme), pa to nije ni potrebno naglašavati. Kooperativnost mislim da je mnogo bolja riječ, jer ona ne briše individuu nauštrb tima nego sadrži u sebi međuodnos. U praksi timski igrač često biva osoba, ili se to od nje očekuje, koja se potpuno podređuje kolektivu. I onda se očekuje da misli "outside the box".

5. Dinamično okruženje - mrzim ovaj termin. Još jedna floskula za popunjavanje prostora u oglasima za posao. Dinamičnost je nešto što je živo, što se pokreće, što potiče i uzrokuje napredak i stvara promjene. Nasuprot toga je statičnost, odnosno izostanak pokretačke snage i svega navedenog kod dinamičnosti, jer je suprotno, je l'. Potpuno nepotreban opis nekog radnog mjesta. Pa tko će staviti oglas koji glasi nešto poput "možete očekivati potpuno mrtvo radno okruženje jer smo firma koja ne ide nikud, stagnira u svakom smislu i stoga ne nudi nikakav napredak, zbog čega će vjerovatno uskoro propasti. Dođite na razgovor!"? Dapače, da ne znam da je to samo floskula koju uokolo nabacuju svi bez razumijevanja, za firme koje se hvale svojim dinamičnim okruženjem bih najprije pomislila da će se uskoro susresti s propašću. Po onoj dobroj staroj šekspirovskoj "the lady doth protest too much"...

6. Dati 110 posto - Još jedan sportski termin. Dati 110% nije moguće, ali dobro, nećemo se praviti da se ne služimo jezičnim simbolima čijih značenja smo mnogi od nas svjesni. Nije toliko problem u doslovnom razumijevanju tih 110 i njihovoj mogućnosti ili nemogućnosti, nego u tome zašto 100 posto nije dovoljno. Možemo tih 110 posto shvatiti i kao "sad fakat potegni i preko onoga što misliš da su tvoje mogućnosti", ali potezati 100 posto bi trebalo biti dovoljno. To bi trebalo biti potezanje preko svojih mogućnosti. Dapače, "100 posto" i "dovoljno" su pojmovi vrlo razdvojeni jedno od drugog što se produktivnosti tiče. "Dovoljno" bi bilo možda 50 ili 60 posto. Nekad i 70. Ali 100? To je više nego dovoljno, to je maksimum. Sve viška od toga je megalomanija koja najčešće skriva nepovjerenje prema onom kojem se upućuje ta molba ili naredba da neće biti u stanju dogurati do 100 posto.

7. Razmišljaj pozitivno - O ovome bi se dalo sto godina. Self-help i new agerski termini su davno ušli u korporativnu svakodnevnicu. I što se mene tiče, imaju isti učinak i sličnu dinamiku kao i u drugim sferama života. Dosadno je već reći da ne predlažem negativno razmišljanje na inzistiranje na pozitivnom. Pozitivno razmišljanje kao takvo nije uopće loše. Dapače, suprotnost pozitivnom razmišljanju nije negativno, jer ijedno i drugo na neki način iskrivljuju stvarnost. Suprotnost oboma je realno razmišljanje koliko je to u našoj mogućnosti. Ako pozitivna perspektiva na određenu situaciju ne služi kao flaster koji pokriva i realnu negativnu stranu priče, onda je pozitivno razmišljanje dobrodošlo kao terapeutsko proširivanje vidika osobe koja promatra. Ali ako služi ušutkivanju negativne strane priče, onda ima istu svrhu kao i gorenavedeni "slučaj" s "problemom" i "izazovom". Nešto slično kao i sa ponosom i sramom, koji nisu suprotnosti, nego dvije strane istog novčića. I jedan i drugi odnos održavaju iskrivljenju sliku stvarnosti - ponos pretjeruje pozitivno, a sram pretjeruje negativno. Smjernost bi možda bila najbliža riječ ovdje, koja bi se mogla razumjeti kao shvaćanje sebe u balansu dobrog i lošeg, bez zamke upadanja u jednu od te dvije strane.