Marksizam nije "woke" - uvod

“The problem with mysticism is that it begins with mist, and ends with scism”. Kardinal John Henry Newman

Zeznuta je stvar kod Marksove “kritike svega postojećeg”. Ovo podrazumijeva akt razmišljanja u kojem leži opasnost od toga da nešto spoznaš, što je zastrašujuće.

Međutim, ovo nije suviše, kako se činilo, zabrinjavalo Michela Foucaulta. Svako dodatno pojašnjavanje njegovih suviše iscrpnih analiza bile su “nepotrebne racionalizacije”. Opasnost je očigledno dvostruka; prvo je upadanje u rupu, a onda vađenje iz nje. Primjer Foucaulta pokazuje da je ovo prvo mnogo lakše nego ovo drugo.

A da nije mislio, i da, dapače, nije mislio da upravo “kritizira sve postojeće”, to mu se ne može opovrgnuti, posebno na širok dijapazon tema koje je revno za vrijeme života obrađivao. Ali da se ovo ne pretvori u dosadno polemiziranje iz Platonove “Republike”, Monty Python skeč ili, nedajbože, nešto što bi napisala Julia Kristeva, da iscrtam namjenu, strukturu i karakter ovog teksta.

Prvo, namjena je sitni pokušajčić kontriranju narativa da je woke ljevica pod jakim utjecajem marksizma ili neomarksizma, što je tvrdnja koja dolazi posebno iz anglosaksonskih zemalja Zapada. Dakle, igra marksologa, cela Jugoslavija. Struktura će biti nekoliko točaka u kojem ću pokušati pokazati kako na današnju woke politiku, koliko god šarolika i disperzivna ona bila, od akademije do Tik Toka, više utjecaja imaju postmodernisti kao što je to bio Foucault i filozofi koji su bili njihove preteče, kao što je to bio Nietzsche. Pod karakterom teksta mislim ono što sam već natuknula - ovo neće biti iscprna studija, nego samo malen pokušaj iluminacije iz moje perspektive.

UNIVERZALIZAM - TRIBALIZAM

Tribalizam nije prisutan samo na woke ljevici, naravno. Vrlo je lako upasti u njega, i u njega redovito upadaju i oni koji se woke ljevici protive upravo na tom osnovu. Liberali ili libertarijanci, zavisi odakle ste i kako razumijete ove pojmove i konzervativci ili desničari, opet zavisi odakle ste, napadaju woke pokret zbog njihovog kresanja slobode govora, nadziranja jezika kojeg drugi koriste i ostalih fenomena zbog kojih nam je teško očuvati ovaj takozvani lijepi zapadnjački kapitalistički svijet. Tu se navode i problemi vraćanja na stare rodne vrijednosti koje woke tobože dovodi u pitanje, kao i glorificiranje abortusa, odbacivanja braka i obitelji kao temeljne društvene jedinice, antikapitalizam, itd. Premda se nešto može reći o opoziciji braku i nuklearnoj obitelji u marksizmu, woke ideologija u cjelosti nimalo ne nalikuje na marksizam, a i njihovo protivljenje nuklearnoj obitelji se prilično razlikuje od “tradicionalnog” marksizma. Ipak, čak i velike face poput Jordana Petersona uporno dovode woke ideologiju ili pokret s tim pojmom, a svoje znanje o marksizmu koje je ovaj pokazao, odnosno konkretno o Komunističkom manifestu, je bilo onoliko vrijedno koliko i sam manifest prvo sam po sebi a onda i kao nekakva vrijedna uvertira u marksizam. Tako da, dolazili ljudi s lijeve ili desne strane, “odlučeno” je da su woke ljudi neomarksisti koji žele srušiti sve “temeljne vrijednosti zapadne civilizacije”. Konzervativni komentator s Daily Wirea Matt Walsh woke ideologiju i marksizam opisuje i kao “zlo”, ali to bi bilo dovoljno patetičnosti za ovu sekciju.

Da se razumijemo, moderna woke pojava u smislu tribalizma nije ništa specijalno novo. U povijesti feminizma, i to onoj sredine 20-og stoljeća (ali i kod sufražetkinja), neke su ženske organizacije odbijale lezbijke misleći da će im one pokvariti njihove političke napore, držeći se heteroseksualnih žena. Gej pokret je krenuo sa strahom i skromnom odjećom na ulice, da bi došao do dobivanja prava i ostao podijeljen na one mainstream “live and let live” gejeve koji su se samo htjeli uklopiti u društvo u kojem će imati prava bez trpljenja nasilja i diskriminacije, dok je druga, queer sekcija, htjela biti suberzivnija. Mi ne želimo oponašati heteroseksualne rituale, rekoše, oni nas ionako nikad neće prihvatiti štagod da napravili, osim da i sami postanu homoseksualci. “Suck my dick, biggot” je bio simbolični raskol između te dvije struje - jedna je rekla ok, izborismo se, idimo sad živjeti svoje živote koegzistirajući s drugim ljudima, a drugi su mislili da je jedini način kako da potpuno shvatiš i prihvatiš kako je to biti gej je da “suckaš dick”. Kao da to oženjeni kvaziheteroseksualni “uglednici” nisu radili i prije tih protoqueer i queer pokreta, ali avaj. Ništa nova pod suncem. Martin Luther King je u svom čuvenom govoru sanjao o društvu u kojem će se čovjek vrednovati prema njegovom karakteru, a ne prema boji kože. Stokey Charmichael, koji je na koncu emigrirao u Afriku zbog svog političkog nihilizma, rekao je da nijedan broj crnih policajaca u Americi neće smanjiti rasne predrasude policajaca prema crncima. Rasizam je upečen u sistem. Lezbijke i gejevi se tradicionalno ne druže, biseksualci su svima sumnjivi (“daj se odluči već jedanput”), a ova pitaj boga koliko slova u LGBT akronimu su stvorila nekakav Flying tribal circus of Michael Bolton. Dakle, ti koji sada rogobore protiv tribalizma znaju, ili bi trebali znati, da su u svim civilnim pokretima na zapadu postojale šizme. Čak i onima koji se nisu smatrali građanskima nego revolucionarnima u marksističkom smislu, koji su centrirali internacionalnu klasnu borbu kao točku vrenja, uz koju se ne može baviti pitanjima seksizma, homofobije, itd. Jasno je onda je ženama u tim organizacijama dojadilo nositi kave muškarcima na dosadnim komitetima i da su izašle i organizirale svoje grupe politički orijentirane na “ženska pitanja”.

ALI...

Dok se s akademije na društveni horizont kao avet spustio ovaj postmodernizam natopljen desničarskim elementima i inkarnirao u woke pokret i dok se ti mainstream pokreti nisu birokrazitirali, postojalo je vrijeme kada su projekti tih nužnih tribalizama u okvirima identitetskih političkih pokreta bili promatrani kao sredstvo do cilja, nakon kojeg ih bacamo u Temzu. Da žene prosto budu ljudi kao i muškarci, sposobne za bla bla bla, da se heteroseksualnost ali i homoseksualnost depolitizira i da svi možemo voljeti onoga koga želimo i ko voli nas bez obzira na boju kože. Drugim riječima, svi ti tribalizmi su trebali biti, u jednom trenutku, suicidalni u praksi. Isto vrijedi i za marksizam. Nijedan marksist ne želi to tvrditi kao svoj identitet ponosno do kraja svog života. Marksizam želi da se dokine jer mu je cilj stvoriti društvene uvjete u kojima neće biti razloga da on postoji u prvom redu. Marksisti ili ajde, komunisti, žele dokidanje onoga što radničku klasu ali i cijelo društvo stavlja u poziciju represije i žele fundamentalno promijeniti način proizvodnje u kojoj čovjek ne bi bio otuđen od svog rada, u kojem bi se dokinulo postojanje klasa i u kojem nitko ne bi preuzeo ulogu kapitalista, jer bi to značilo propalu revoluciju. Nijedna feministkinja to ne želi biti zauvijek, osim ako nije profesionalna feministkinja na plaći. Ali pustimo taj NGO sektor i birokratizaciju civilnih pokreta sa strane. U suštini, ako od toga ne zarađuješ i ne supstituiraš nedostatak drugih svrsishodnih stvari u životu aktivizmom, ne želiš više biti ono što si bio kad si se jednom za to izborio. Želiš se izboriti i prestati biti borac, barem za neko vrijeme, idealno za svagda.

Međutoa, širenje ideja postmodernizma Foucaultovskog tipa na kojeg je utjecaj izvršio Nietzsche, dali su jednu novu notu tribalizmu. Umjesto da on bude nešto što treba biti prevaziđeno, ono samo je status quo jer su elementi koji čine pleme determinirajući faktor svakog pojedinca. Eventualna kratka depersonalizacija zarad zajedničke politizacije nakon koje, u najboljem slučaju, nastupa cvjetanje individualnosti, tu više ne igra nikakvu ulogu. Pitanje je li uopće legitimno pretpostaviti sposobnost prevazilaženja kratkotrajnog tribalizma u ovakvim situacijama je dobro i korisno pitanje koje treba ostaviti za drugi tekst prosto zbog svoje širine implikacija i odgovora, ali i zbog toga što ono ovdje nije važno jer se kod postmodernizma radi o principijelnom odbijanju ne samo mogućnosti njegovog prevazilaženja nego i korisnosti takvog poduhvata. Sve društvenopolitičke i intimne akcije i reakcije su samo odnosi moći prema Foucaultu, a pojam pravde u ovakvom nihilističkom svjetonazoru može imati samo vječno žrtveništvo ili de facto društvenopolitički eksapizam.

Ovoj lijepoj basni noć je još maloljetna. Šizme ili ne, povremenih klica zaljubljivanja u vlastito žrtveništvo ili ne, u doba 60-ih, 70-ih pa i 80-ih godina držanje plemena imalo je drukčiju svrhu nego što ju to imaju danas woke pokreti, pa makar svi miješali iste karte - neprijatno spajanje lezbijki i gejeva u isti politički prostor služio je konkretnim političkim svrhama. Na koncu koje bi se, nadalo se, na društvenom horizontu trebao kreirati nekakav sveti Juraj koji ubija tribalizam mačem. S druge strane, ti su pokreti, suicidalni u svom tribalizmu, pomogli stvoriti identitetsku politiku woke “provencijencije” koja postoji danas, što možda, između ostalog, sugerira barem poteškoću ili nevoljkost kod spomenutog prevazilaženja kratkotrajnog tribalizma do procvata individualnosti.

MOĆ, ZNANJE I MORAL

Sve je moć, prema Foucaultu, osim pravde, koja je dimna zavjesa za interesne skupine. Ovo zvuči jako ljevičarski; preispitivanje vladajuće klase i izbjegavanje naivnosti da su političke i ekonomske strukture moći tu da pomognu “malom čovjeku” je stara stvar na ljevici. Ali, nema katarze u Foucaultovom svijetu i nema zapravo te distinkcije između vladajućih i onih nad kojima se vlada, jer: 1. Sve je moć - moć je doslovno prisutna u svakoj pori društvenog tkiva i u svakom odnosu ljudi bez obzira na društvene, političke i eknomske uvjete u kojima se nalaze i koje zatiče one s kojima su u odnosu, 2. Znanje koje bi trebalo, barem prema nama dosadnim i nedovoljno buržoaski provokativnim marksistima (u usporedbi s Foucaultom), pomoći steći uvid u to kako živimo i zašto i što nije u redu sa trenutnom društvenom strukturom te kako, kad i da li uopće možemo nešto napraviti da pomognemo sebi i ostalima u sličnoj situaciji, je, prema Foucaltu, uzaludna rabota, jer svaka želja za znanjem leži u nepravdi, i traganje za znanjem je instinktivno maliciozna praksa. Zbog ovog epistemiološkog zamućivanja, ne postoji suštinska razlika između neslaganja s nekim i udaranjem palicom po glavi, a takvo ponašanje je učestalo među woke aktivistima; tvrdnje da riječi kritike, propitkivanja ili sumnje ubijaju, uzrokuju nasilje, čine genocid, itd. Zbog ovoga je, na primjer, Foucaultova podrška dokidanju dobnog pristanka na seks u Francuskoj uopće mogla biti “opravdana”, advocirajući time, dakle, pefodiliju, jer su razum i znanje samo kolonijalna i zapadnjačka glad za moći. Zbog elitističkog prezira prema “običnom” moralu, raciju i znanju koje su zagovarali i Nietzsche i Foucault, sva su vrata otvorena, a ono što stoji iza njih je, u trenutnom woke pokretu i sukladno s njihovim ideološkim postavkama, pomicanje semantičkih i ideoloških granica do besmisla i jedna hijerarhijska struktura žrtveništva u kojoj oni koji su najviše obespravljeni govore glasno u mikrofon zagušujući sve druge glasove. Nietzscheov Supermen je sada žrtva, ona koja kojoj žrtveništvo daje moć nad drugima i koja je pronašla tu nad drugima superiornu poziciju odmaknuvši se od svega “dosadašnjeg”. Zato sada čujemo da je spol “sumnjiva”, “anakrona” i čak “netočna” kategorija.

Da se razumijemo, i Marks je imao odmak od tzv. buržoaskog morala. Ali ovdje se radi o sasvim drukčijim stvarima. Premda o moralu nije mnogo pisao, njegova kritika morala fokusirala se na one moralne postavke koje je buržoaska ideologija uklesala u kamen i “poopćila” jer su služile njenim interesima. I koliko god bismo, kad bi zašli malo dublje u primjere ove kritike takozvanog buržoaskog morala, upali u neke mutne vode, kod Foucaulta ne možemo imati takvu distinkciju, jer je sve moć, pa tako i proleterska želja za dokidanjem lanaca kojima su okovani. Marksisti koji Marksa žele prikazati kao nekakvog amoralnog materijalističkog determinista prema kojima je komunizam neizbježan jer će on proizaći kao rezultat kapitalističkih kontradikcija je glupost. Marks sam je vrlo jasno kazao da revolucija itekako ovisi od političkog organiziranja radnika i zato ne možemo reći da je bio samo strastveni “racionalist” koji je toliko vremena i, jebiga, tuđeg novca, posvetio pišući. Kapital je bio namijenjen onoj porciji radnika koji će biti avangarda (ovo nije lenjinistička pozicija, ali ovo nije mjesto za tu raspravu) i koja će s njegovom pomoći osloboditi patnje i učiniti da svi ljudi startaju jednako u životu, bez kapitalističkih okova. Tu je, dakle, morao postojati neki moralni impuls; nije se ni Engels iz čisto materijalističkih razloga zgrozio kad je vidio u kojim uvjetima žive radnici u mančesterskim tvornicama, doduše, tvornicama njegovog tate.

U woke ideologiji nema ovakvog razrješenja; svijet je vječno ratovanje i volja za moć, da direktno citiram naslov Nietzsheove poznate knjige. Woke ideologiju odlično ilustrira knjiga “White fragility” autorice Robin DiAngelo, koju sam, na žalost, pročitala cijelu, a u kojoj su bijelci bespomoćno i bezizlazno rasisti i praktički jedino što mogu je “do the work”, što znači vječno razmišljanje o tome koliko su okupani u rasizmu bez ikakve nade da će jednog dana prestati biti rasisti. Drugim riječima, biti vječni flagelanti.

Treba napomenuti jedno - pristajanje uz obespravljene u marksističkom smislu ne znači njihovo bezumno štovanje i klanjanje njihovom liku. O tome sam već pisala kao o karakteristici nekih marksista. To je elitistička, otuđena pozicija koja stoji uz bok woke ideologiji. Nitko ne treba biti pošteđen kritike - bespoštedna kritika svega, da opet spomenem Marksa.

Ako nema morala i ako pitanje što je moralno otvara vrata u bezdan, onda nema ni znanja, jer je sve proizvod kolonijalne zapadnjačke sile, itd. Nietzscheov društveni projekt samootkrivanja i samorealizacije na svakom planu zove u bezdan, ali kako i je on sam ispravno rekao, kada gledaš u bezdan, i on gleda u tebe. I šta onda imamo? Marksizam s tim nema ništa zajedničko, jer marksizam nije epistemiološki nihilističan. Historijski materijalizam nema ništa zajedničko sa postmodernističkom sumnjom ili čak odbacivanjem koncepta objektivnog. Znanje stičemo sveobuhvatnom analizom cjelokupnog društva, odozdo prema gore, odnosno od ekonomske strukture do njene nadgradnje. Postmodernizam pak polazi od legitimne epistemiološke sumnje i propitkivanja koji je samo dimna zavjesa za ono što se nalazi na logičkom kraju tog puta, a to je potpuno epistemiološko zamućenje. A ono pak dovodi, ako imalo poznajemo ljudsku psihologiju i znamo da ljudi ne mogu biti u poziciji vječne zamućenosti prema određenim političkim pitanjima, pogotovo kada se i emocije upletu u priču, do svojevrsne epistemiološke inverzije. Zato doktori na Tik Toku, na primjer, besramno mladenačkim pristupom, jezikom i kulturološkim referencama ciljaju mladu publiku s porukama o korisnostima i prednostima takozvanih transrodnih operacija kao nečem što je pozitivno za njih. Zato je “ubojstvo” zanijekati 16-godišnjakinji opciju odscijecanja grudi u ime rodne ideologije. Zato je moderni woke pokret i gorljivo kritičan prema pojmu transeksualnosti, odnosno želje pojedinca da izmijeni sekundarne spolne karakteristike svog tijela tako da ono zadobije karakteristike tijela tipične za suprotni spol, jer bivanje ženom i muškarcem je nešto što se “nalazi” u glavi. To je svojevrsna postmodernistička posljedica duboke sumnje prema objektivnom i davanju prvenstva subjektivnom - žena si ili si muškarac ili si neki drugi rod u glavi, bez obzira na to kako želiš da tvoje tijelo izgleda i kakvu rodno tipičnu prezentaciju želiš nositi, u smislu odjeće, nakita, frizure,

šminke i ostalog.

Naravno da i kritika transeksualnosti ili bilo čega drugoga predstavlja tradicionalnu zamku u koju se postmodernizam sam stavlja; ako ne postoji objektivna istina nego samo niz subjektivnih, onda se ni ta tvrdnja kao takva ne može shvatiti kao ništa drugo nego kao subjektivna pretpostavka. Kod marksizma u načelu taj problem nemamo, a ako ga imamo, možemo ga ukloniti analizom koju on nosi u sebi, odnosno njim samim. Postmodernistička “anything goes” posljedica nosi vječni rat sa svim bez razrješenja, emocionalno i političko žrtveništvo i epistemiološku konfuziju, što smatram da nije nikad trebalo i ne može biti dio marksizma.