Ne radi - misli!

Objavljeno tu prvi put. I zadnji.

Samo par kratkih crtica o nekim gadnim navikama ljevičara, potaknuto nekim segmentima Možemo koalicije ali nikako strogo na njih ograničeno.

Premda nemam sto godina, ipak imam dovoljno i godina i nekakvog teorijskog i praktičnog iskustva, s kojim sam se ipak u jednom trenutku suočila, a ovo potonje nije nevažno za cijeli ishod, da mogu ne samo pljuvati po ljevičarima koji koketiraju s marksizmom (u najširem mogućem smislu) nego i izraziti prema njima prezir a i dalje se nazivati marksistom. Zato, uostalom, i pljujem, jer me kopka. To je osnovna psihologija - iz istog razloga je, na primjer, Ljubo Ćesić Rojs toliko inzistirao na tome da pljuje po gej pornićima. Nešto ga je tu kopkalo, tako i mene kopkaju ovi.

Na stranu sada činjenica da su Možemo svojim rezultatima stavili SDP na svoje mjesto, koje je, naravno, nikakvo, i što su doprinijeli tome da je Bandić vjerovatno politički gotov. To su pozitivne nuspojave (možda i nisu, možda su i ciljevi po sebi) koje nisu moj fokus jer je, barem deklarativno, njima u fokusu njihova parlamentarna borba radi implementacije svog političkog programa. Bio to cilj zaista ili ne, Možemovci nam poručuju samim sadržajem svoje političke aktivnosti da to jest cilj, pa je onda legitimno na to i odgovoriti.

Jedna od mana je da to što je cijeli njihov program značenjski ambivalentan i time otvoren za razne intepretacije. Šta to znači da treba, na primjer, osnažiti djelovanje sindikata? Zašto? Komunistička partija Italije, jedna od, u jednom je od svojih začetaka posvetila povelik broj papira tome da objasni zašto osnovati komunističku partiju baš u tom trenutku, zašto baš u toj zemlji, zašto provoditi baš te aktivnosti a ne neke druge, itd.

Naravno da se tu ne radi o pukoj gluposti ili o nekakvom intelektualnom misticizmu, nego o voluntarizmu. Partikularni materijalni uvjeti (i pod tim ne mislim vulgarno marksistički samo ekonomski) nisu važni, zato se njima u programu Možemovaca i ne posvećuje nikakva ili gotovo nikakva pažnja. Važna je samo volja. Stoga- voluntarizam. Kad se ovo uzme u kontekstu komunikacije s nama, potencijalnim glasačima, zapravo se tu radi o, kao i kod svake buržoaske partije, da se arhaično izrazim, o nipodaštavanju. Ti to ne razumiješ, pa ti neću ni objašnjavati. Čemu bacati bisere pred svinje?

Ali nije samo u tome stvar, posebno ne kad je riječ o ljudima u „njihovim redovima“, ili onih koji su iz njih izašli. Kod nekih segmenata Možemo koalicije i kod nekih drugih organizacija s kojima sam imala veze, najuspješnije ponižavanje je ovo na razini voluntarizma, ali zato jer voluntarizam često šeće ruku pod ruku s optužbama za salonsko ljevičarenje. Te optužbe dolaze redovito nakon upućivanja kritke nekom komadu njihove teorije, plana, strategije i tome slično. Nije samo da ti to ne razumiješ, nego nemaš šta razumjeti, imaš samo raditi. Nisu važni odgovori na pitanja zašto će baš Možemo uspjeti u tome što namjeravaju, i zašto su neke stvari ne samo dobre nego izvedive, i tako dalje, važno je da se nešto radi. A prozivati nekoga za nerad, nerad u političko-aktivističkom smislu, znači uputiti moralnu optužbu. Vama salonskim ljevičarima fotelje mogu biti ugodne, jer ste vi dobro potkovani sitni buržuji koji ne moraju mrdnuti prstom. Ta je optužba mnogo jače oružje nego nekoga optužiti da krivo misli. Voluntaristi su inače vječno glupi optimisti pa misle da su prilike za djelovanje posvuda, što znači da u njihovim očima salonski ljevičar svojim neradom propušta ama baš sve prilike, a propuštanjem svih prilika eksplicitno pokazuje mržnju prema radnicima i šepuri se svojom srednjoklasnom lagodnošću.

Zapravo se tu radi ne samo o mržnji prema svemu intelektualnom, nego i o mržnji prema sebi kao intelektualcu. Zato optužbe za salonsko ljevičarenje redovito idu od ljudi koji su inače skloni intelektualnom radu – zna se dešavati da je gotovo savršeno proporcionalna količina udjela ljevičarskog pojedinca u intelektualni rad (kakav god on bio) s količinom mržnje prema intelektualnom radu i optuživanju drugih za salonsko ljevičarenje. Otuda kod nekih pojedinaca i one blesave navike poput npr. pušenja duhana a mogu si priuštiti cigarete, „klošarsko“ oblačenje, osjećanje krivnje ako imaju malo veće (štagod to značilo) plaće i slično, čime tobože ublažavaju svoj srednjoklasni položaj.

Iako ga ne ljubim previše, Chris Harman u svojoj knjizi „How Marxism works“ korektno pokazuje ovu proporcionalnost - ljevičari često govore o tome da je dovoljno da živimo u kapitalizmu, da imamo krizu, i da trebamo socijalizam ili nešto slično, možda zahtjeve koje u svom programu pišu Možemovci, a sve ostale teze i teorijske postulate treba ostaviti intelektualcima. Isti ti ljudi sami, posebno u razgovoru sa „svojima“, često iznose mišljenja i ulaze u rasprave o teoriji koja prevazilazi puko identificiranje društva u kojem živimo kao kapitalističkog. Uostalom, sam plan „rada“ o tome kako se „izliječiti“ od kapitalističkog društva podrazumijeva interes za teoriju.

Napad na salonsko ljevičarenje, sektaštvo i tome slično je, između ostalog, odraz krivnje što sebe ne smatraju radnicima, koje štuju kao zlatno tele, nego se smatraju intelektualcima. Oni koji pak nikako ne mogu sakriti da nisu „obični“ radnici neskloni teoriji, najčešće će vlastitu teorijsku manjkavost i nespremnost da svoje stavove obrane pred kritikom upakirati u „jedinstvo teorije i prakse“, koja je uglavnom šifra za podvrgavanje prakse teoriji po njihovoj volji, a ne objektivnoj analizi.

Radništvo je utjelovljenje rada nasuprot intelektualnom tobožnjem neradu, i baš zato što znaju da oni sami nisu radnici, svoju viziju rada kao nečeg moralno vrijednog moraju konstantno opravdavati radom. Zato vječni sastanci, akcije, prosvjedi, planiranje aktivnosti unaprijed, sudjelovanje ili pokušaj sudjelovanja u parlamentarnoj politici itd., kao da je za sve konstantno nekakva stravično urgentna situacija koja zahtijeva hitno djelovanje zbog kojeg se nema vremena za razmišljanje. Isto se ponašaju i proponenti identitetskih politika. Nema se vremena za razmišljanje, za nijanse, situacija je hitna. Što se teorije tiče, potrebno je samo jedno brzinsko identificiranje s nekim od zadanih tabora i idemo delati. Zato i dolaze do nekih glupih teorija kao što su optužbe za kolektivnu krivnju bijelaca, premda neki evropski bijelci uopće nisu bili kolonizatori.

Čak i da konstantno jest neka urgentna situacija, opet bi ta potreba za stalnim modeliranjem sebe kao političkog subjekta vječno spremnog da ustane bila patološka, jer takva reakcija nije prisutna samo onda kada to situacija zahtijeva, nego je dio njihovog identiteta. A dio je identiteta jer je kompenzacija za nešto čega nema, a to je samoidentifikacija s radništvom.

Radnicizam, odnosno štovanje radništva, valjda predstavlja krunu ovom optuživanju za intelektualiziranje i isticanje potrebe za konstantnim djelovanjem. Naravno da je štovanje radnika najobičnije ponižavanje radnika i da to nije iskrena ljubav. Želeći se odmaknuti od desničarskog prezira prema masama Le bonovskog tipa, kojeg, jasno, treba odbaciti kao patološko i iracionalno snobovsko gnušanje, ti ljevičari preuzimaju drugu krajnost – obožavanje radništva da ne bi bili optuženi za tipični povijesno dobro dokumentrani srednjoklasni antagonizam i prezir prema radnicima i stoga bili optuženi za antimarksizam, antiljevičarstvo ili antiantikapitalističko opredjeljenje. Ali to je obožavanje perverzno zato jer je ispod tog sloja štovanja također prezir. To se očituje u ljevičarskom divljenju prema svakom i najimpotentnijem i najstupidnijem političkom istupu od strane radnika koje je nalik divljenju djeci, čak djeci s posebnim potrebama. Kad znaš da netko ne može bolje, onda ga hvališ i za najmanje što napravi. Upravo zato što misle da su radnici debili, oni ih hvale za svaku glupost. Zbog toga mi je čak i prihvatljivija ta odurna indignacija spram radništva a la Gustav Le Bon, jer je barem iskrena – radnici su stoka sitnog zuba s kojom ne možeš ništa drugo nego ju manipulirati. Da budemo u skladu s materijalističkim a ne ljevičarskim religijskim pogledom na radništvo, prema kojem ono posjeduje nekakve mistične moći vječnog revolucionarnog potencijala, radnici su i glupi i pametni, i skloni pametnim i glupim političkim potezima. Njihov položaj nije ni moralan ni nemoralan nego postoji izvan te kategorije, odnosno u kategoriji prosto činjenice da oni po svojoj ekonomskoj poziciji imaju revolucionarni potencijal kojeg nipošto ne moraju ni osvijestiti a ni iskoristiti, i koji se eventualno realizira zahvaljujući kombinaciji odgovarajućih uvjeta i odgovarajućeg političkog kretanja, a ne u magičnom puštanju revolucionarnog impulsa poput duha iz boce.

Moj je naslov namjerno reduktivno provokativan. Naravno da ne mislim da treba uvijek samo misliti i ne raditi ništa, i naravno da ne mislim da ne postoje salonski ljevičari koji prevrću riječi prevrtanja radi. Ali njihov stav da treba stalno inzistirati na nekakvom radu bez odgovora na pitanje „zašto“ zapravo se može prevesti sa „nemojte misliti“. A to ne može biti dobra polazišna točka za razlikovanje korisne misli od beskorisnog teorijskog naklapanja. U pozadini toga je, jasno, i osjećanje vlastite intelektualne nemoći. Što nipošto ne znači da to moramo tolerirati.

Još jednom, nije poanta ovog teksta da nikad ne radimo ništa, jer je i to jednako pogrešno kao i stav da uvijek treba nešto raditi. I jedna i druga pozicija znače apstrahiranje od stvarnosti. Upravo je to prokapitalistički modus operandi, po špranci kooptiranja nepoželjnih elemenata da bi im se ukinuo subverzivni potencijal. Samo radi da ne bi mislio ni o čemu. Poanta je prosto, da citiram Becketta, „misli, svinjo“ – nemojmo progutati servirano jer smo to što gutamo podržavali nekad prije i otad nismo revidirali svoja mišljenja i znanja, a pogotovo nemojmo pristajati uz neku organizaciju zbog potrebe za pripadanjem i zbog etikete „naši“. Valjda možemo bolje od toga.