Mučeništvo u Hrvatskoj 2020. - in ili out?

Objavljeno na portalu Radio Gornji Grad, 2020.

Evanđelisti novinskih portala ovih su dana podsjetili na, kao što kažu, proročanske preduskršnje riječi Alemke Markotić. „Zaista, kažem vam“, reče Alemka, „mi pokušavamo smiriti ljude i radimo što možemo. Danas je Cvjetnica, proslava Isusovog dolaska u Jeruzalem“, skrati joj se dah, „gdje su ga prvo dočekali s maslinovim i palminim grančicama, a onda ga razapeli nakon 5 dana. Nadam se da nećemo i mi završiti tako“.

U istom tom dijelu govora, par rečenica prije, Alemka na pitanje osjeća li se nacionalnom junakinjom odgovara negativno, i neki bi zlobnici, stoga, mogli primjetiti da je malo kontradiktorno s jedne strane odbiti titulu nacionalnog heroja a s druge se staviti uz bok s Isusovim mesijanstvom, ali te zlobnike osim zlobe krasi i manjkava percepcija. Biti nacionalni heroj i biti mesija onako kako tu riječ kršćani razumiju dvije su različite stvari. Alemka ne želi samo spasiti bolesne duše na zemlji, nego ih hoće sigurno, s maskom na licu i dezinficijensom u rukama, otpraviti i na nebo.

A što ne bi čovjek unio malo svoje osobnosti pri zadatku spašavanja duša? Umjesto da bude dočekana pitanjima novinara i podrugljivim komentarima popularnih pljuvača Kriznog stožera kojeg navode spomenuti evanđelisti, Alemka bi pri umarširavanju pred novinarski i drugi svijet htjela grančice maslina i palmi. Isusu se ili previše žurilo da dograbi magarca ili magaricu da bi razmišljao o dekoraciji, ili mu pak to nije bilo toliko važno, jer u 3 od 4 evanđelja nema nikakvih palmi ni maslina. Ima, doduše, Maslinska gora, ali dok je čekao da mu dva učenika nabave prijevozno sredstvo do Jeruzalema Isus vjerovatno nije kratio vrijeme prebirući po drvetu masline ili pak palminom drvetu, nego je možda vezao sandale da ne bi ostao bosonog kad se magarac zapiči kroz Jeruzalem. Kanonska su evanđelja, po običaju, neujednačena i u opisu jeruzalemske biljne dekoracije. Matej spominje grane sa stabala koje su ljudi bacali pred Isusov galop, Marko pak govori o nekakvim zelenim granama, dok Luka pak ne voli floru i faunu nego samo ogrtače. Ivan jedini spominje palmine grane koje su ljudi otrgnuli pri dočeku, ali nema grančica maslina, a nema ih ni u Prvoj knjizi o Makabejcima, gdje se spominje Šimunov ulazak u Jeruzalem kojeg su Židovi ovjenčali palminim granama, a na koju se evanđelisti navodno referiraju. Ulazak Šimuna Židovi, međutim, ne slave samo palminim granama nego i harfama, gitarama, cimbalama, pjevaju koješta, pa bi okrestralna izvedba skupa s buketima cvijeća bila primjerenija visini Alemkinog ega. Čemu se zadovoljiti samo nekakvim ubranim granama?  Instrumentalnoj predstavi i vrtu cvijeća i biljaka trebalo bi pridodati i nekakav catering; za spašavanje duša od virusa na prostorima ovostranog i onostranog, nijedna cijena nije previsoka.

Ali ovo su sitnice, koje nešto govore, ali su ipak ništavne. Ono što je interesantnije je ovaj drugi dio o Isusovom raspeću, i Alemkinoj nadi da neće skončati kao on. Kako reče u nekoliko intervjua, ona je vjernica, i to katolikinja, a katolici ipak nešto malo imaju zajedničko s ostalim kršćanima, naime, vjeru u to da je Isus svojom mučeničkom smrću otkupio grijehe svih ljudi, prošlih, sadašnjih i budućih. Ako se već poistovjećuje s Isusom, zašto ne bi htjela i umrijeti za svoju virusološku misiju? Premda nije baš upoznata s Biblijom, ili barem Novim zavjetom, valjda o katoličanstvu zna makar to da je u njegovoj povijesti mučeništvo uvijek bilo kul. Postoji čitava lista mučenika, pa čak i mučenica, čije sadomazohističke agonije Katolička crkva obožava. Jest da je rana Crkva, u vremenima progona kršćana, samoubojstvo proglasila grijehom, koje je grijeh do danas, jer se plašila da će se svi kršćani pokokati zbog svoje vjere i da neće imati nad kim vladati, ali je dobrovoljno mučeništvo s druge strane oduvijek bilo jako šik, a to je i ostalo, pa se Alemka ne mora zamarati ovom stoljetnom kontradikcijom. Jer ni Isus nije imao ništa protiv svoje smrti, barem prema nekim evanđeljima. U Marku i Mateju, gdje Isus na križnom putu šuti, biva ismijavan od prolaznika, centuriona i drugih, i na koncu zavapi „Eli, Eli! Lama sabakthani?“, odnosno „Bože moj, Bože moj! Zašto si me ostavio?“, to očito nije slučaj, i na ta se evanđelja Alemka vjerovatno referira kad kaže da ne želi skončati kao Isus, jer ni Isus u njima ne želi skončati. Međutim Alemka, kao i mnogi dobri katolici, pretpostavlja savršenu konzistentnost i podudarnost četiriju evanđelja, što je daleko od istine. Naime, u Luki se pak Isus ponaša potpuno suprotno. Za razliku od Marka i Mateja, Isus u Luki kao da točno zna šta mu se dešava. Na križnom putu ne šuti nego tješi neke žene koje za njim plaču, na križu si spika s jednim od razbojnika koji kod Isusa želi zakapariti mesto u rajskom parteru, i na koncu umjesto ostavljanja kaže „Oče, u tvoje ruke predajem duh svoj“.  U Ivanovom evanđelju Isus također djeluje mirno, čak i mirnije nego kod Luke, i na koncu kaže „Svršeno je!“ a kod Ivana nema čak ni „Oprosti im jer ne znaju što čine“, što Isus u Luki izgovara prije razapinjanja, gdje se čini kao da se totalno pomirio sa sudbinom, ćaskajući s razbojnicima i predajući duh u ruke Boga.

Alemka ima, dakle, opravdan razlog da se predomisli i poželi biti mučenicom; ako može odabrati dva evanđelja da bi odbila skončati kao Isus, isto tako može odabrati i druga dva u kojima i Isus želi skončati kao Isus. Nema tu problema, cherry picking je za kršćane uvijek bio lijek za otklanjanje kontradikcija, a ovdje je čak 2:2, neriješeno, nema veće težine na jednoj nego na drugoj strani.

Uostalom, kontradikcija ili ne, Isus ne bi bio to što jest da nije umro na križu, što znači da ni Alemka možda neće moći izliječiti bolesne ako također ne nastrada. Dapače, možda će, ako umre kao Isus, otkupiti viruse cijelog čovječanstva, onog prije, za vrijeme i poslije nje. Kakva bi tek onda bila faca!

Ali ego je zajebana stvar. Najveći bi vrhunac svakako doživio mučeničkom smrću, ali ne bi bio zadovoljen jer ga zbog smrti više ne bi bilo. A to je kontradikcija koju nije baš tako lako riješiti.

A što se pak novinskih proroka tiče, tu kontradikcija nema. Podsjećanje na velike riječi Alemkine jasna je poruka – kritiziraj i nikakav ti broj zlatnika neće pomoći kad završiš s omčom oko vrata na drvetu. Može k’o ‘oće, ali ja svoj vrat ne dam.