SOCIJALIZMI KAO KAPITALIZMI: Tržišni socijalizam - Alec Nove

TRŽIŠNI SOCIJALIZAM

Tržišni socijalizam podrazumijeva ekonomski sistem u kojem država ili neki drugi kolektiv, kao što je kooperativa, posjeduje ključna sredstva za proizvodnju, i u kojem je tržištu dana uloga alokatora resursa. Oblici u kojima se on pojavljuje vrlo su različiti i eklektični; može nalikovati, na primjer, kejnezijanističkom modelu “miješane” ekonomije ili pak ličiti više na “čiste” radničke samoupravne jedinice. Odsustvo tržišta i pojačana državna intervencija promatrane su, barem od strane proponenata tržišnog socijalizma, kao alati korišteni u svrhu represije sloboda u prostoru iskustva “realsocijalističkih” društava, pa je stoga naglasak na demokraciju jedan od centralnih elemenata teorija tržišnih socijalista. Alec Nove ocrtao je svoju verziju socijalizma u dvije knjige: “Ekonomija održivog socijalizma” iz 1983. i “Ekonomija održivog socijalizma - revizija” iz 1991. S obzirom na to da nema mnogo razlika između ove dvije knjige, oslonit ću se više na ovu drugu i na osnovu nje skicirati svoju kritiku njegovog tržišnog socijalizma.

Nove se pozicionira kao kritičar Marxove koncepcije socijalizma kao i slobodnog tržišta, smatrajući ih praktično neizvedivima. Prema Noveu, slobodno tržište uopće ne mari za stvarne potrebe ljudi i dobrobit okoliša, jer sve podređuje svom glavnom cilju, a to je akumulacija profita. Ako nedostaje dostatna doza ekonomskog planiranja, onda nastaje kaos i disbalansi između ponude i potražnje, i to je razlog zašto tržišni sistemi generiraju nejednakost. S druge strane, prema Noveu, Marxov koncept socijalizma je “nezamisliv”. Štoviše, kapitalistički zakon vrijednosti će nastaviti biti djelatan u socijalizmu, jer njegovo odsustvo vodi ka centralnom planiranju i despotizmu. Ovdje se Nove referira, jasno, na Sovjetski savez, kojeg smatra predstavnikom klasičnog modela Marxove katastrofalne ideje socijalizma. Univerzalni razvoj pojedinaca kojeg je Marx propagirao također će biti nemoguć, jer on pretpostavlja neograničen dostupnost roba i usluga. Ideju alokacije resursa prema potrebama Nove smatra utopijskom. Robna proizvodnja, s druge strane, prema njemu, ne stoji u opoziciji socijalizmu, jer je ona postojala oduvijek, zbog čega ne postoji razlog da očekujemo njen nestanak u socijalizmu.

Kako bi izbalansirao nejednakosti koje generira neregulirano tržište, Nove kao dodatak njemu predlaže javno vlasništvo nad ključnim resursima i ograničeno planiranje. S druge strane, ipak, odustvo tržišta vodi ka autoritarizmu i posljedično gubitku sloboda, što pak uzrokuje ekonomske krize, zbog nemogućnosti društva kao što je Sovjetski savez da sprovode racionalnu regulaciju. I takva društva, kao što Nove ispravno primjećuje, kreiraju neefikasnost u smislu hiperproizvodnje. Nove sugerira kako bi u njegovom “održivom socijalizmu” tržišta, premda bi bila nesavršena kao što su i sada, nastavila funkcionirati kao produžetak, koristeći racionalnost tržišne regulacije kako bi stvorila “cijene koje bi balansirale ponudu i potražnju, i koje odražavaju troškove i upotrebnu vrijednost”. Profit, tržište rada, kamate i rente prihvaćeni su i ostavljeni da funkcioniraju u njegovom “održivom socijalizmu”, ali nitko ne bi imao opciju živjeti isključivo od profita generiranog od pukog vlasništva.

Što se pak političke strukture ovog socijalizma tiče, Nove predlaže parlamentarnu demokraciju s povremenim izborima kako se ljudi “ne bi osjećali otuđenima”. Štoviše, uz to što bi imala vlasništvo nad ključnim sredstvima za proizvodnju, država bi također birala komitete koji bi određivali menadžere za vođenje pojedinih tvrtki. Ovi bi menadžeri slušali ideje radnika vezane uz to što i kako proizvesti. Država bi također intervenirala u svrhu limitiranja monopola određenih tvrtki na tržištu, osiguravajući time šansu za uspjeh svakoj tvrtki. Planiranje ne bi bilo implementirano na državnom nivou, nego bi bilo prepušteno pojedinačnim tvrtkama. Te bi tvrtke, stoga, efektivno koordinirale ponudu i potražnju, ali bi također osigurale kvalitetu proizvoda. Sumirajući Noveova gledišta, ovdje bi se radilo o socijalizmu koje bi kombiniralo planiranje i postojanje tržišta i time polučilo najbolji rezultat u smislu postizanja kvalitete života, autonomije radnika i slobode.

Premda neću posvetiti previše vremena Noveovoj analizi Marxove verzije socijalizma, jer je cilj ovog teksta analiza kapitalizma a ne socijalizma, ipak ću napisati nekoliko stvari o toj temi koje će, nadam se, razjasniti i koncept kapitalizma kako ga Nove razumije.

Teza da odsustvo vrijednosti vodi ka autoritarizmu je začuđujuća. Njeno odsustvo, u slučaju Marxovog komunizma, ne podrazumijeva ama baš nikakav oblik političke vladavine. Općenito, politička struktura bi imala nestati u komunizmu, a time i bilo koji oblik autoritarizma.

Što se pak blagostanja tiče u Marxovoj verziji socijalizma, Noveova analiza ovdje pokazuje neoklasično razumijevanje ljudi i njihovih potreba, efektivno konstatirajući da čovjek može biti slobodan samo ako na raspolaganju ima neograničenu količinu proizvoda. On nudi ovu perspektivu kao univerzalnu, kao nešto što je naprosto tako, kao što neoklasični ekonomski teoretičari gledaju na svoje razumijevanje ljudske prirode kao na nešto za sve vijeke.

Ovo ide ruku pod ruku s izostankom adekvatne klarifikacije koncepta kapitalizma u Noveovoj knjizi. Marx pak podrazumijeva sasvim drukčije značenje obilja koje, jasno, uključuje i materijalni aspekt, ali također podrazumijeva i slobodu od uvjeta rada koji ostaju u “okvirima nužde”. Ovaj koncept, dakle, pretpostavlja i nematerijalno obilje, odnosno zadovoljenje ljudskih potreba višeg reda, jer bi aktivnosti kojima bi se ljudi bavili bez materijalne prisile generirali više materijalnog bogatstva (premda ne ovoliko mnogo i ovoliko brzo kao u kapitalizmu).

Iako na pitanje kako ostvariti materijalno obilje u okviru socijalističkog društva nije lako odgovoriti, interestantno je to da Nove vidi trižišni mehanizam kao sredstvo postizanja ekonomskog ekvilibrijuma. Dapače, upravo je ovo teza najvećih apologeta slobodnog tržišta, čije stavove Nove navodno kritizira. Problem kojeg Nove ima s nereguliranim tržištima je taj da oni samo ganjaju profit, što ih čini slijepima za navodnu činjenicu da bi potražnja trebala biti ta koja determinira proizvodnju u tržišnim sistemima. Planiranje bi eliminiralo tu sljepoću, a tvrtke bi, posljedično, investirale ondje gdje već postoji potražnja. Ovo bi nadalje onemogućilo postojanje disbalansa između ponude i potražnje i reduciralo nejednakost. Cijene koje su ljudi spremni platiti, kaže Nove, služe kao “signali za cijene”, koje pak govore pojedinačnim firmama što se treba proizvoditi i koliko bi radnika trebalo zaposliti. Ali “signali za cijene”, kao što Marxov primjer o Odjelu A i B sugerira, ne mogu reći tvrtkama koji će proizvodi biti u potražnji, nego samo mogu dati podatke o tome što je bilo u potražnji godinu ranije. Bez obzira na to, čini se da Nove misli kako kompanije prilagođavaju cijene željama konzumenata, što se uklapa u neoklasičnu teoriju o savršenom ili gotovo savršenom tržištu, prema kojoj nikakav antagonizam ne postoji među konkurentskim tvrtkama, a iz čega proizlazi da modifikacija cijena nema nikakve veze s tim antagonizmom. Ali suprotno Noveovom mišljenju koje dijeli s proponentima teorije o nedovoljnoj potrošnji, tvrtke ne proizvode da bi zadovoljile konzumente nego da bi realizirale profit, a profit se može ostvariti tamo gdje ima efektivne potražnje, a ne samo bilo kakve potražnje. Jasno, kapitalisti neće izvući profit ako budu proizvodili nešto što nitko ne želi kupiti, ali zadovoljenje ljudskih potreba nije njihova primarna motivacija, odnosno njihov raison d'être. Suprotno Noveu i neoklasičarima, tvrtke ne koegzistiraju u miru jedne s drugima na tržištu nego nastoje potkopati svoje konkurente snižavanjem cijena. Stoga, motivacija za utjecanje na cijene je povezana s činjenicom da je tržišna utakmica antagonistička. Kad god se dogodi porast produktivnosti, kapitalisti izvlače veću količinu viška vrijednosti i tako povećavaju profitnu stopu, barem za neko vrijeme. Ova slika stoji u suprotnosti s Noveovom, prema kojoj je profit, žila kucavica ekonomije, gurnut po strani nauštrb harmonične konkurencije među tvrtkama, a kojima su jedina briga potrebe konzumenata. Nove vjeruje da će se ta mirna i harmonična konkurencija realizirati ako su tržišta “ukroćena”.

Njegovo inzistiranje na konzumentima kao akterima u regulaciji cijena ne uzima u obzir činjenicu da su cijene determinirane radnim vremenom. Jasno, ekscesivna ponuda ili potražnja, kao i tržišna dominacija određene tvrtke mogu smanjiti ili povećati cijene, ali uloga produktivnosti u regulaciji cijena je ključna. I vrlo se lako može detektirati. Seljaci znaju, na primjer, da će cijena njihovih proizvoda biti veća poslije loše žetve nego nakon dobre.

Nove naglašava potrebu države da intervenira u tržišne mehanizme kako bi osigurala “poštenu igru” za sve tvrtke na tržištu. Ovo podrazumijeva prevenciju monopola određenih tvrtki, kao i “pošteniju” distribuciju dobiti, što se nesumnjivo može postići, kao što je i bilo postignuto u određenim historijskim periodima kapitalizma. Ali to ne garantira dugoročnu “održivost”, jer je krvotok kapitalizma akumulacija profita, a prevencija monopolizacije će imati efekt smanjenja profitabilnosti. Povećane plaće i povećanje zaposlenosti također imaju tendenciju ka smanjenju profitabilnosti, jer uzimaju veću količinu profita tvrtke. Premda povećanje profitabilnosti ponekad može ići ruku pod ruku s povećanjem plaća, oni ne mogu rasti brže od produktivnosti. Korelacija, dakle između profitabilosti i produktivnosti je ovdje ključna, jer “poštenija” distribucija profita ne garantira povećanje produktivnosti. Kad se u tržišne mehanizme ne dira, tek je onda na snazi najveća moguća stopa produktivnosti. Povećana potrošnja na varijabilni kapital trebala bi za rezultat imati povećanje potrošnje onoga što je već proizvedeno, ali povećana potrošnja ne garantira istu “sudbinu” pri sljedećoj rundi proizvodnje, jer je potrebna veća profitabilnost kako bi mogla tu rundu uopće kompletirati. Drugim riječima, povećane plaće mogu pomoći da se proizvodi prodaju, odnosno oni koji su već proizvedeni, ali to neće potaknuti još proizvodnje, jer veći utrošak na plaće smanjuje profitabilnost i kreira poteškoće za kapitaliste koji se takmiče na tržištu. Ako bi se uvelo veće oporezivanje, na primjer, ili bilo koji drugi mehanizam smanjenja profitabilnosti, što Nove, čini se, propagira u svojoj verziji socijalizma, onda kapital ne bi mogao preseliti svoju proizvodnju u druge zemlje gdje bi slične financijske politike bile implementirane. Ali to i dalje ne bi eliminiralo mogućnost smanjenja profitne stope. Upravo to je bio scenarij takozvanog zlatnog doba socijaldemokracije, koja je počela na koncu drugog svjetskog rata i trajala do sredine 60-ih godina, kada se pojavilo nekoliko ekonomskih kriza zbog restrikcije na akumulaciju profita. Svakako nitko ne misli da je tokom tog perioda nedovoljna potrošnja bila problem, s obzirom na to da je tada na snazi bio kompromis između kapitala i rada koji je rezultirao distribucijom dobiti. Naravno, krize su manje bolne kada su plaće više, ali, kao što je Marx istaknuo, veće su plaće često znak nadolazećih kriza, jer signaliziraju smanjenje profitabilnosti.

Kako plaće, profit, država i tržište nastavljaju postojati u Noveovom socijalizmu, kao i otuđeni rad, takvo je društvo teško okarakterizirati kao fundamentalno različito od kapitalističkog. Čak se i Nove pita “je li ovo socijalizam?”, bojeći se da umjesto socijalizma predlaže samo drugi oblik kapitalizma.