Zakaj ne nešto drugačije?

Preranojutarnje po ko zna koji put ovdje i u mojoj glavi ponovljene besjede o tuzi ljevice. Gotovo sigurno potpuno beskorisne. Izvor moje frustracije koja se sad već nakon x godina ponavljanja jedno te istog anksiolitikovala u iritaciju, ne leži u mojoj želji da, na primjer, lijevo-liberalna ljevica usvoji neke marksističke pozicije. Ne treba ni od jedne ljevičarske pozicije očekivati da bude nešto što nije (uostalom, čemu?). Ona leži u nečem što postoji, barem kako se meni čini, onkraj bilo kakvog političkog pozicioniranja na ljevici (ali i gotovo bilo kojeg drugog političkog spektra).

Naime, a da se tu koncentriram na domaću ljevicu, izostanak njegovanja pristojne i pametne polemike. Ako nekoga ko ovo čita trzne da potonju rečenicu protumači kao moju apologiju liberalnog načela vježbanja slobode govora, bit će u krivu. Ne radi se tu o glorifikaciji građanskih prava, nego o tome da se ne pravimo da znamo i razumijemo dovoljno da ne bismo međusobno kritizirali i na kritike odgovarali. Na žalost, previše je tu karijerizma, taštine, dogmatizma, plemenske utaborenosti, vulgarnosti, oholosti, parolaštva, oportunizma, svojeglave intelektualne potkapactiranosti i ostaloga da bi mogli prokrčiti put do toga da zajednički pokušamo razumjeti i naučiti ponešto o svijetu oko sebe.

To ne znači da treba svaku riječ budno pratiti i na svaku riječ skakati. Takve bi navike same sebe učvrstile kao formu, što svakako ne bi trebao biti cilj jer on nema nikakvog smisla ako nam je doista u interesu da pokušamo razumjeti svijet oko sebe. Uostalom, nije sve što se napiše i kaže vrijedno reagiranja.

Često žustre i energične rasprave u Facebook grupama ili na pojedinačnim profilima ne računam pod pristojne i pametne polemike. Govorim o manje ili više isturenim medijskim prostorima koji se premalo koriste u svrhu pokušaja nešto temeljitijeg raščišćavanja mnogih društvenih pitanja i naših pozicija u tim okvirima. Marxova "bespoštedna kritika svega postojećeg" , u što po definiciji ulazimo i mi sami bi se, što se mene tiče, trebala potpuno lišiti marksističkog predznaka (s čim mislim da bi se on složio, ali i da ne bi, baš me briga), jer ako nam za ovakvu zdravorazumsku polazišnu točku treba određeni ideološki prefiks, onda je cijeli ovaj ljevičarski džumbus samo vrtača autobrendirajućih i lovoizvlačilačkih namjera i tendencija, a to on i jeste, ugrubo.

Reče jednom Boris Dežulović u kontekstu procjenjivanja vlastitog slobodnog prostora u Globusu, da ljudi ionako više čitaju autore nego tekstove. Reče on to bez trunke kritike i pređe mirno na drugu temu. Prirodno je, s jedne strane, da se čitatelj, ako mu se autor dokaže kao vrijedan i vjerodostojan izvor informacija i/ili kao koristan otvaraoc novih horizonata, njega drži i da već očekuje od njegovog idućeg teksta isti ili sličan rezultat. Ali tu leži vrag autobrendiranja i posljedično skupljanja fanova i tabora. Tu Dežuloviću nije previše pomogla ni javno izražena želja da se Feralu podigne spomenik u Splitu. Pritom ovime ne želim reći da Boris Dežulović ne valja ili da Feral ne valja. Nastojim, naime, biti dosljedna kritici utaborivanja, što podrazumijeva i obratno, odnosno kritiku odbijanja priznanja pozitivnih strana nečega što je tabor ili taboroid proizveo. Dapače, mislim da su Feralovci bili rijetko vrijedna biljka, posebno od 90-ih naovamo, a i sada kao kolumnisti raznih novina. No da ne plešem suviše k'o mačka oko vruće kaše, nisu važna imena, tabori i kultovi, spolovi i godine autora i slično. Važno je što a ne tko nešto napiše ili kaže. Naravno, džabe to ako ti se na tekućem ili žiro računu neće povisiti brojka u slučaju da kažeš nešto što "ne trebaš" i/ili ti ako ti to što "ne trebaš" pokvari imidž kojeg si izgradio.

Bilo bi blesavo tvrditi da ovog svega nema u Evropi i Americi. Dapače. Ali tamo se, za razliku od nas, a tu dolazim do intelektualne potkapacitiranosti, i mogu naći ljudi koji imaju mnogo toga pametnog za reći. Ja se kao neki kakti ljevičar, iako mi se već odavno gadi taj lonac prepun ostataka pokvarene hrane, često nađem u situaciji da mi blagi evropski konzervativci budu vrlo bliski po nekim pozicijama. I ne samo to, nego da mi bude fino kad ih gledam ili čitam da su u stanju pristojno i pametno razgovarati s ljudima kojima se ne slažu. Ali ne samo ni to da mi budu bliski, nego mi, što je ponekad i važnije, otvore neka pitanja i natjeraju me da se zamislim nad nekim u svojoj glavi adaktiranim stavovima. Pitanja su ponekad važnija od serviranja odgovora na tanjuru, ali o tome bi se u kontekstu ljevice u nas mogao napisati zaseban tekst.

Naravno da ima i kod nas pametnih ljudi, ali kod nas na nekom političkom horizontu naći i pametne i bez računice kojekakvih vrsta... Malo teže arheološko iskapanje. Ima i u Evropi i Americi, kao što rekoh, financijskih računica, gradnje imidža, kultova, tabora, gluposti i slično, apsolutno, i isto su tako i tamo pametni ljudi u manjini, ali kod nas je to sve srozano na jedan dosta niži nivo, generalno uzevši. Često se ne preispituju osnovni pojmovi nego ih se bacaka uokolo i na osnovu tih bacakanja se plasiraju suspektne teorije, na kritike se odgovara s nekom bahatošću (ajde, sići su s trona i odgovoriti ti, ali znaj da sam sišao s trona), kritičare se ekskomunicira iz ljevičarskih crkava, nijansiranost se razmjenjuje za parolaštvo, neznanje (koje nije nikakva sramota; sramota je kad se ne želi znati) se ne priznaje nego se kamuflira, i tako dalje. Sad se već pomalo i ponavljam, pa je vrijeme da prestanem. Ali ovako naivno, za istač, zašto ne može biti drugačije?