Odgovor na „Uz takve saveznice, protivnici nam nisu ni potrebni – Zamke TERF ideologije"

Odgovor na tekst Ivana Tranfića „Uz takve saveznice, protivnici nam nisu ni potrebni – Zamke TERF ideologije". Link na tekst je ovdje.

Tekst objavljen prvi put ovdje. Ko bi to objavio.

Da ne duljim previše o sadržaju članka, jer je mnogo plići i kraći nego njegova dužina, glavna njegova misao je da su TERF-ovke iste kao i konzervativci po pitanju pogleda na rod i spol (TERF- Trans exclusionary radical feminists, one koje isključuju trans žene iz svog političkog interesa) zbog čega potkopavaju plemenita nastojanja trans ljudi da ostvare svoja prava.

Iako se čini kao da to radi, Tranfić zapravo ne definira TERF-ovke u odnosu na njihove anti-trans pozicije. I s dobrim razlogom to izbjegava, jer bi morao priznati da je to jedan popriličan čušpajz. U današnjoj woke kulturi u nekim zemljama Zapada, na optuženičkoj se klupi može naći svatko tko slijepo ne slijedi partijsku liniju, odnosno ideološke zadatosti određene identitetske aktivističke organizacije. Tako su TERF-ovke, na primjer, feministkinje poput Linde Bellos koja je u nekoliko navrata fizički zaprijetila trans ženama (u kontekstu samoobrane, valja napomenuti), a TERF-ovke mogu biti i radikalne feministkinje poput kanadske Megan Murphy, koja ne smatra da su trans žene žene (više o razlozima njoj sličnih kasnije), ali koja nema ništa protiv prava trans ljudi, konkretno prava na medicinsku dijagnozu i tretman rodne disforije operacijama, pravo na zaštitu od nasilja, itd. TERF-ovke mogu biti čak i trans žene koje se ne slažu s određenim aspektima trans ideologije.

Kad smo već kod Murphy, da odmah uronim u lavlja usta ilustrirajući ponašanje transaktivista Kanade i Twittera koji igra po njihovom diktatu sve više (toliko o tome da su trans pitanja nešto izvan mainstreama, kao što Tranfić kaže) - Murphy je trajno bannirana s Twittera, jer se na jednu navodnu trans ženu referirala u muškom rodu. Trans žena na koju se referirala u tom je trenutku na društvenim mrežama paralelno egzistirala pod svojim rođenim muškim i izabranim ženskim imenom, a u javnost je isplivalo da je dotična trans osoba imenom Johnatan odnosno Jessica Yaniv seksualno maltretirala malodobne djevojke na društvenim mrežama i s prijateljima pravila planove za odlazak u javne ženske WC-e. „I haven't seen any boobs today unfortunately“, parafraziram jednu privatnu poruku koju je ta osoba poslala svojoj prijateljici ili poznanici kao komentar na svoje avanture u javnom ženskom WC-u. U javnost je dospjela tako što je tužila kozmetičke salone jer su njihove radnice odbile depilirati njegove muške genitalije, a odbile su jer su ti kozmetički saloni nudili uslugu depilacije samo ženama. Yaniv je tužio (odbijam referirati se na tu osobu u ženskom rodu) te salone zbog transfobije. Centralni komiteti transaktivističkih partija mudro su šutjeli o ovome, a lokalne su novine uredno objavile imena radnica tih salona, i pritom štitile identitet dotične trans osobe. Partije šute, iako bi im zapravo bilo pomoglo javno se distancirati od ovakvih mizoginih napadača, jer bi time podcrtale činjenicu da ogroman broj trans žena seksualno ne maltretira maloljetnice na društvenim mrežama i u javnim WC-ima.

Želi li Tranfić reći da takve saveznike trebamo? Seksualne predatore i transaktiviste kojima su puna usta inkluzivnosti a koja maskira mizoginiju? Ne bismo li možda htjeli saveznike poput trans osobe iza Youtube kanala pod imenom Rose of dawn koja, premda malo konzervativna u nekim stvarima za moj ukus, nema problema s tim da ovakve mizogine nasilnike denuncira i pruži podršku ženama?

Dolazimo do ključne distinkcije, a ta je da, naime, trans ljudi nisu tupina, kao što to zagovaratelji identitetskih politika modernog tipa poput Tranfića vole misliti.

Ne samo da nisu tupina, nego se podosta mogu razlikovati od vrlo malog, ali glasnog i utjecajnog broja trans aktivista, koji prave mnoga sranja, ne samo po akademskim institiucijama, nego i u medijima, pravu, sportu, školama, skloništima za žene, zatvorima, privatnim firmama, korporacijama, itd. pretežno u anglosaksonskim zemljama, i tko se s njima ne slaže, tima se smještaju otkazi, zabranjuje im se sudjelovanje na javnim diskusijama i maltretira ih se na društvenim mrežama vrijeđanjima i prijetnjama. Što bi bilo donekle, ali samo donekle, i razumljivo da se samo radi o ljudima koji pozivaju na fizičko nasilje nad trans ljudima ili nešto slično grozno, ali ne – dovoljno je, na primjer, odbiti prefiks –cis, zapitati se koja je razlika između non-binary i genderqueer identiteta ili što znači rodni identitet „u glavi“ da ti bude odsječena glava i da te se odbaci zauvijek bez ikakvog oprosta. Da je danas na Zapadu još uvijek uvriježeno javno spaljivanje, ti bi ljudi to svakako radili.

Svi se vječno prave da je LGBTIQ „zajednica“ jako složna. Činjenica je da to samo u rijetkim trenucima bila, u kojoj god zemlji da je potražimo i u bilo kojem trenutku, pa tako i danas. L i G preferiraju da nemaju veze jedni s drugima, a kad imaju, tu vezu redovito pokida mizognija od strane G. I L i G su B oduvijek smatrali nelegitimnom seksualnom orijentacijom, a T u mnogim stvarima predstavlja prijetnju svim ovim identitetima. Tako, na primjer, neki transaktivisti, konkretno transaktivistkinje, tvrde da su lezbijke koje ne žele spavati sa predoperativnim trans ženama transfobične, prosto zato jer svoju postelju žele dijeliti s nekim tko ima vaginu a ne penis. Koliko su se lezbijke dugo borile da bi izborile slobodu da spavaju sa drugim ženama bez osude, samo da bi ih osuda dočekala na „domaćem terenu“. Tu Tranfić ne postavlja vezu između ovih i desničarskih, homofobnih tendencija, zato jer bi morao priznati veoma problematične elemente trans aktivista o kojima šuti.

Ili, na primjer, sve češća tendencija relaksiranja kriterija za dijagnosticiranje rodne disforije. Sve je veći broj rodnih klinika, posebno u Americi, u kojima je vrlo malo toga potrebno da bi se dijete dijagnosticiralo kao rodno disforično. Uzmimo primjer doktorice Johanne Olson- Kennedy, koja nije nekakva marginalka, nego je smatrana jednom od vodećih stručnjaka po pitanju liječenja rodne disforije, i koja je direktorica ogranka dječje bolnice u Los Angelesu pod nazivom Center for Transyouth Health and Development. Osim što ona nije marginalka, klinika koju vodi jedna je od najvećih rodnih klinika u Americi. Ona funkcionira po špranci ako dijete kaže da je drugog roda, u tom slučaju nikakva daljnja mentalna i psihološka evaluacija djeteta nije potrebna. Kod nje djeca s 12 godina već bivaju podvrgnuta hormonalnoj terapiji. Čak i ako su djeca prosto rodno nestereotipna ali to izražavaju kroz identifikaciju sa suprotnim spolom, Olson- Kennedy to odbija istražiti. „You must affirm“, njena je krilatica, i to postaje krilaticom sve većeg broja rodnih klinika. To bi u praksi značilo eventualno sprečavanje npr. rodno nestereotipnog gej dječaka da dalje razvija svoj identitet, nego bi ga se upakiralo u ženski identitet. Drugim riječima, ako je dijete ili odrasla osoba rodno atipična, mora da je suprotnog spola, čime se stavljamo on par s bolnicama za „liječenje“ homoseksualnosti i s konzervativnim pogledom na rod kojem se navodno te političke tendencije odupiru. Time ne želim reći da rodna disforija ne postoji, nego da je ovakvim pristupom izuzetno teško napraviti distinkciju između djeteta s rodnom disforijom, djeteta koje neku svoju neprilagođenost pokazuje kroz identificiranje sa suprotnim spolom, djeteta kojem je rodna atipičnost izraz homoseksualnosti u razvoju, ili pak nekog drugog uzroka, što može imati grozne posljedice ako se „pogrešno“ dijete podvrgne blokatorima puberteta i hormonalnoj terapiji (druga je stvar samo pustiti dijete da se oblači kako hoće i igra s igračkama koje hoće).

Izjednačavanje pogleda na rod i spol radikalki s desničarskim pogledom na isto ne stoji. Jer naime, premda postoji kolaboracija radikalnih feministkinja s desničarima po pitanju trans identiteta, radikalne su se feministkinje oduvijek debelo razlikovale od desničara što se tiče teme roda i spola, suprotno Tranfićevim podmetanjima. Radikalne feministkinje odbijaju rodni esencijalizam, za razliku od desničara, teorije prema kojoj rodni stereotipi proizlaze iz našeg spola. Feministkinje tvrde upravo suprotno – rod je društvena konstrukcija koja nam je nametnuta, a ne nešto što prirodno proizlazi iz naših mozgova. Radikalnim je feministkinjama zato problematičan dio o muškom ili ženskom mozgu kojeg trans aktivisti navode kao uzrok rodne disforije (više, naravno dio o ženskom mozgu), jer se argument o postojanju takozvanog ženskog mozga koristio za instrumentalizaciju kojekakvih mizoginih elemenata protiv nas – zbog svog ženskog mozga, žene su manje racionalne, logika im nije jača strana, više su emocionalne, sklone histeriji (za histeriju se, doduše, ponekad optuživala maternica), po prirodi sklone majčinstvu, i sve druge vrlo dobro poznate stvari kojima nas se držalo na lancu. Cilj feministkinja, posebno radikalnih, je da se oslobodimo rodnih stereotipa, pa i da pronađemo druge načine izražavanja osim rodnih jer oni proizlaze iz patrijarhata. Trans ljudi radikalnim femkinistkinjama, upravo zbog „prelaska“ s jednog na drugi spol, izgledaju kao ljudi koji idu u smjeru perpeturianja roda a ponekad i rodnih stereotipa (a upravo to misle i drugi identiteti pod širokom kapom „trans“, kao što su non-binary ljudi, koji optužuju neke trans ljude za transmedikalizam, mislim, cijela stvar je veći kaos od onog kako Tranfić to prikazuje). Za razliku od rodnih esencijalista, radikalke pozdravljaju atipično rodno izražavanje i ponašanje, jer se protive nametanju rodnih uloga. I unatoč kolaboraciji s konzervativnim strujama, radikalne feministkinje nisu usvojile advociranje rodnih stereotipa koje često konzervativci podupiru. Neću ulaziti u to što ja o svemu ovome mislim jer bi to bio tekst za sebe. Ovime sam samo htjela ilustrirati simptom razmišljanja a la Tranfić, prema kojem ne postoje nikakve nijanse, nego samo dva tabora mišljenja, i ako odbijamo pripadati jednom, automatski nas se trpa u drugi, što u slučaju radikalnih feministkinja nije točno.

Ovo napominjem i da bih naglasila koliko je Tranfićeva kritika nefer zbog šutnje o pogubnim elementima trans aktivizma, kojeg farba isključivo lijepim bojama, a posebno negativnog efekta kojeg ima na žene. Osim spomenute ravnodušnosti prema seksualnom maltretiranju djevojčica i prešutne obrane seksualnog predatora koji tvrdi da je trans, postoje drugi slučajevi u kojima žene trpe zbog trendova trans aktivizma koji se iz nekog razloga, pogotovo u zadnjih 10 godina većinom u anglosaksonskim zemljama, uspijeva ubrizgati u koju god društvenu poru stigne. Tranfić se čak i dotiče prijetnje sigurnosti žena od strane muškaraca koji koriste trans identitet da bi napali žene, ali to odbacuje kao „dramatiziranje, pretjerivanje i skandaliziranje“. Međutim, na primjer, update britanskog Gender Recognition Acta 2017. naglasak je stavio na demedikalizaciju procesa tranzicije za trans ljude i samoidentifikaciju rodnog identieta, što u praksi znači da odrastao muškarac može ući u bilo koji javni prostor namijenjen ženama samo ako se identificira kao žena. Drugim riječima, ranije je, na primjer, trans žena morala proći kroz određene korake prepisane od strane psihologa, psihijatra, endokrinologa i kirurga da bi stekla pravo na ženski identitet, dok sad ti kriteriji popuštaju. U prostore namijenjenim ženama tako može ući i postoperativna trans žena koju nitko ne bi percipirao kao muškarca, i non-binary osoba muškog spola ako joj se u tom trenutku hoće, do autogenofiličara i naprosto predatorskih heteroseksualnih muškaraca koji bi napravili sve da se domognu svog plijena. Tako je 2018. godine, također u Velikoj Britaniji, zatvorenik osuđen za silovanje žena tražio premještaj u ženski zatvor zbog samoidentifikacije kao žena, samo da bi silovao još nekoliko žena. Slučajevi poput ovakvi nisu pandemijski, ali postoje, i važnije, relaksiranje kriterija poput ovog na primjeru Gender Recognition Acta može predstavljati prijetnju za sigurnost žena. Isto tako, bilo je slučajeva gdje su odrasli muškarci dobili pristup skloništima za žene koje su pretpjele nasilje često od strane muškaraca, i koje zadnje što žele je muškarca u istoj sobi. Ovim svim uopće ne želim reći da se sve trans žene prave da su žene kako bi napale druge žene, ni najmanje, samo to da trans aktiviste nije briga za žene.

To je eklantantno i na primjeru jezika. Guardian, a ko drugi, usvojio je transaktivističke prijedloge da se na žene, zbog navodne inkluzivnosti jezika, referira kao na „menstruators“, zato jer je, prema trans aktivistima, upotrebljavati termin „žena“ sad postalo problematično, jer implicira žene rođene u ženskim tijelima a ne njih. Termin je ne samo uvredljiv, jer žene svodi na menstrualni ciklus, nego i isključuje jedan velik broj žena koja su prošle menopauzu i više nemaju menstruaciju. Toliko o inkluzivnosti. Nisam vidjela da se muškarce naziva „ejaculators“, na primjer. Ovaj termin nije samo uvredljiv, nego je i kontradiktoran, barem u kontekstu trans ideologije prema kojem postoji sve veći odmak od ičeg biološkog, i to ne u smislu odbacivanja rodnog esencijalizma, nego u smislu defakto negiranja uopće ikakve važnosti tijela (što efektivno baca u smeće npr. reproduktivna prava žena, ali već smo ustanovili da njih nije briga za žene). Tako trans aktivisti, što nije bio slučaj, recimo, prije 20 godina, sad kažu da ti je spol „dodijeljen“ pri rođenju, a ne da si određenog spola kad se rodiš. Ako je bitan samo rodni identitet, a tijelo ne, zašto onda zbog inkluzivnosti izmišljati termin koji se referira na isključivo tjelesnu pojavu? (i čemu onda, pobogu, uopće operacija promjene spola? Ovo je točka u kojoj se mnogi trans aktivisti sukobljavaju s nekim trans osobama).

Da se razumijemo, poanta feministkinja, i tih strašnih radikalnih, je da se ne držimo grčevito za bilo kakve specifične ženske oznake, jer je cilj napuštanje društveno perpetuirane „uredno“ posložene rodne binarnosti. Ali ovi pokušaji eliminacije termina „žena“, a te eliminacije ima i u mnogih drugim slučajevima mimo Guardiana, ne idu u tom smjeru, nego u smjeru mizoginije, zbog čega ne mogu biti opravdani.

Naravno da bi se dalo kritizirati radikalne feministkinje, to uopće nije sporno. Premda su povijesno, a to i Tranfić napominje, zaslužne za mnogo pozitivnih stvari za žene, i to ne samo za ravnopravnost i ostale liberalne stvari prema kojima sam u jednu ruku skeptična, i otvorile mnoga vrata u istraživanju raznih kutaka patrijarhata, onako kako nijedan tip feminizma nije do tad, a bogami ni od tad, tako su napravile i mnogo grešaka u koracima i teoriji. Konkretno za ovu priču, nasilni stavovi prisutni kod nekih radikalki prema trans ljudima svakako nisu opravdani, i trans ljudi trebaju biti zaštićeni od bilo kakvog nasilja i tretirani s poštovanjem. Međutim, u potpunosti negirati mane transaktivizma i njegovog pogubnog utjecaja, i to alarmantno rastućeg u zadnjih 5-10 godina u određenim zapadnim zemljama, kojeg ima na gotovo sve ljude, a posebno žene, je u najmanju ruku intelektualno nepošteno.