SOCIJALIZMI KAO KAPITALIZMI - Teorijski projekti u 19., 20. i 21. stoljeću. Dio 1

Namjera ovog članka je analizirati raznolike teorijske socijalističke projekte i, uz pomoć marksističke analize kapitalizma, pokazati da bi oni mogli biti kategorizirani radije kao varijante kapitalizma nego socijalizma. Premda su neke od ovih teorija realizirane u praksi, kao, na primjer, ekonomija Sovjetskog saveza, cilj ovog teksta nije historijska nego teorijska argumentacija. Što se boljševika tiče, stoga, u ovom se tekstu neću baviti pregledom sovjetske ekonomije, nego analizom sovjetske recepcije i razumijevanja socijalizma, a jednako ću tretirati i ostale teorije koje nikad nisu historijski ostvarene.

Nisu se svi autori teorija koje ću analizirati smatrali marksistima, premda mnogi od njih ne odbijaju i nisu odbijali tu deklaraciju. Alec Nove ju, na primjer, eksplicitno odbija. Zbog toga oni koji slijede njegov primjer ne mogu biti optuženi za nekonzistentnost s marksističkom idejom socijalizma. Međutim,

cilj ovog članka nije uspoređivati marksističku ideju socijalizma sa idejom socijalizma ocrtanom u spomenutim teorijskim projektima, niti je cilj iskoristiti njihove paradigme za bolje razumijevanje eventualnog budućeg socijalističkog društva. Umjesto toga, s obzirom na to da marksističku analizu kapitalizma smatram temeljitijom i nijansiranijom od neoklasične i kejnezijanističke, pokušat ću ju iskoristiti kao alat kako bih pokazala da spomenuti socijalistički projekti u svojoj ideji više nalikuju na varijante kapitalizma nego socijalizma. Dapače, njihova eklektičnost još više svjedoči visokoj razini kapitalističke fleksibilnosti. Zbog toga će glavni fokus ovog teksta biti bolje razumijevanje kapitalizma, a ne socijalizma.

Da bih to postigla, pokušala sam inkorporirati nekoliko socijalističkih paradigmi: državni socijalizam Lenjina, Trockog, Buharina i Preobraženskog, “održivi” socijalizam Aleca Novea, samoupravna radnička poduzeća Richarda Wolffa i demokratsko radničko upravljanje Yanisa Varoufakisa. Iako sam imala prilično širok izbor teorija na raspolaganju, odabrala sam ove što zbog njihovih različitosti, što zbog utjecaja kojeg su izvršili i izvršavaju.

Premda odbija socijalističku samodeklaraciju u kontekstu Marxovog razumijevanja socijalizma, Nove i dalje smatra socijalizam kao poželjnu alternativu kapitalizmu. Njegova varijanta socijalizma je, međutim, samo varijanta kapitalizma, kao što ćemo vidjeti, koja je nastala kao rezultat cjelokupne marksističke tradicije. Na žalost, njegova teorija služi kao podsjetnik na dobro ustaljenu praksu pristranog čupanja samo nekih elemenata iz Marxove teorijske okosnice umjesto davanja doprinosa jasnoći njegovom konceptu socijalizma i kapitalizma. Glavni problem ove metode nije taj što ekstrahira dijelove Marxove teorije koje se ne uklapaju u sliku kapitalizma određenog historijskog perioda ili što dodaje one elemente koji odražavaju kapitalističko društvo u određenom historijskom trenutku kojeg analizira, ne narušavajući pritom konzistentnost Marxove teorije. Naprotiv, problem je taj što taj a la carte pristup konzumaciji Marxovih ideja proizlazi iz mikro i makro nerazumijevanja Marxovih teorijskih doprinosa. Pod tim mislim na to da su određene Marxove ideje pogrešno shvaćene i interpretirane i zbog toga zamijenjene (naizgled) korespondirajućim dijelovima teorija iz drugih tradicija. Jedan poznati primjer za to mikro nerazumijevanje je takozvani “transformacijski problem” koji bi za Marxa bio problem samo da je on kapitalizam shvaćao ekvilibrijski, što nije slučaj. Makro nerazumijevanje se pak može definirati prosto kao nedostatak razumijevanja Marxove kritike kapitalizma kao sistema sa svojim međusobnim poveznicama koje, ako su pokidane, ruše cjelokupan sistem i čine ga nelogičnim, nekonzistentnim i besmislenim. Ovakav pristup, često prisutan u marksističkoj tradiciji, stoji iza optužbi upućenih Marxu za razne nekonzistentnosti i pogreške. Kada njegovu kritiku, međutim, shvatimo kao sistem, a ne kao popis sastojaka za recept koje možemo modficirati po volji, onda počinjemo shvaćati da ono što je rečeno na kraju priče čini njen početak mnogo jasnijim i obratno.

Socijalistički projekti koje ću analizirati odražavaju sve ove probleme. Oni se mogu ugrubo podijeliti u dvije grupe: 1. preskakanje načina proizvodnje kao polazišne točke analize i umjesto nje uzimanje načina razmjene, distribucije ili odnosa vlasništva, 2. tumačenje simptoma ekonomskih kriza kao njihove uzroke. Naravno, svaka od ovih teorija razlikuje se u načinu na koji perpetuira ove probleme, ali svaka ih sadrži u većoj ili manjoj mjeri, direktno ili indirektno.

U svom govoru na Marxovoj sahrani, Friedrich Engels podsjetio je prisutne na “jednostavnu činjenicu”. Na to da je Marx u prvi plan stavio to da, naime, “čovječanstvo mora jesti, piti, imati sklonište nad glavom i odjeću prije nego što se počne baviti politikom, znanošću, umjetnošću, religijom, i drugim.”, odnosno da, marksističkim rječnikom rečeno, materijalna baza formira ideološku nadgradnju, a ne obratno. Ali isto se odnosi i na bazu samu - način na koji funkcionira alokacija resursa u određenom historijskom momentu ne može se razumjeti ako u obzir ne uzmemo i način proizvodnje u istom tom trenutku (koristim “način proizvodnje” u njenom užem smislu, odnosno, pod tim terminom ovdje mislim način na koji ljudi proizvode kako bi se reproducirali, a ne u smislu označavanja karaktera cjelokupnog društva, kao što to Marx čini). Ova je “jednostavna činjenica” očigledno bila suviše jednostavna da bi je mnogi uopće uzeli u obzir. Prosto ne možemo razumjeti način na koji cjelokupna “ekonomija” funkcionira (stavljam riječ “ekonomija” u navodnike zato jer se držim Marxovog razumijevanja društva kao načina proizvodnje u širem smislu, što će reći da se društvo ne može glatko fragmentirati u “ekonomiju”, “kulturu”, itd. kao da ti društveni fenomeni nemaju veze jedni s drugima) ako prvo ne savladamo gradivo vezano uz njenu polazišnu točku, odnosno bazu koja uvjetuje sve ostalo što iz nje proizlazi, a to je način na koji ljudi proizvode za život kako bi osigurali vlastitu fizičku reprodukciju. Ta “jednostavna činjenica” o kojoj je Engels govorio, koju ću u ovom užem kontekstu shvatiti kao kristalizaciju koncepta baze odozdo prema gore umjesto razjašnjavanja nadgradnje u svjetlu razumijevanja baze, nije bila ozbiljno razmotrena do Marxa. Na žalost, često nije bila ozbiljno razmotrena ni nakon njega. Da stvar bude gora, čovjek može i pisati/govoriti o načinu proizvodnje bez razumijevanja njenih unutarnjih poveznica, kao što to radi Richard Wolf u svojoj knjizi “Democracy at work”. On ovdje čak i naglašava njenu važnost, ali njegova ideja socijalizma svjedoči o njegovom neuspjehu da prepozna način proizvodnje kao sjeme koje daje život svemu ostalom u “ekonomiji”.

Druga grupa problema (odnosno, pogrešno tumačenje simptoma ekonomskih kriza kao njihovih uzroka) povezana je s prvom grupom. Teorije nedovoljne potrošnje, na primjer, premda starije od marksizma (datiraju od Jean Charles Leaonard de Sismondija, ekonomista iz 19. stoljeća, na primjer) široko su prihvaćene među marksistima. Ali i one se drže samo površine, nudeći ideje o disbalansima u odnosima između ponude i potražnje kao glavne uzroke ekonomskih kriza i time se približavajući Keynesovoj teoriji “efektivne potražnje”. Teorije nedovoljne potrošnje idu ruku pod ruku s identifikacijom anarhije u proizvodnji, nejednakosti i hiperproizvodnjom kao uzrocima ekonomskih kriza. Sve te teorije ne razumiju način proizvodnje kao korijen svih sastavnica ekonomske jezgre. Teorije o nedovoljnoj potrošnji vrlo su popularne i prihvaćene kako među marksistima tako i među aktivistima te aktivističkim grupama, kao što je Pokret Occupy.

Teorije koje sadrže ove pogreške ne mogu ponuditi ni osnovni nacrt socijalizma zato što ne mogu adekvatno razumjeti ni analizirati kapitalizam. Naravno, svatko može imati svoju ideju socijalizma, ali ako se složimo s tezom da je Marxova ideja socijalizma superiornija idejama koje joj konkuriraju i ako zaključimo da bi socijalizam trebao biti nešto fundamentalno različito od kapitalizma, onda nazvati varijantu kapitalizma socijalizmom ne može biti zadovoljavajuće. Kao i s pričom o bazi i nadgradnji i bazi odozdo prema gore, ne možemo razumjeti što bi to socijalizam mogao predstavljati ako ne razumijemo kapitalizam. “Kapital”, Marxov magnum opus, pisan je upravo da bi razumijevanje kapitalizma učinio što temeljitijim. Njime je pokušao objasniti što to kapitalizam jest, upravo kako bismo mogli isprva prepoznati a onda osnovati društvo koje će biti njegov opozit, a to je socijalizam. Stoga neću, kako rekoh, ići putem analiziranja Marxove ideje socijalizma i njegove usporedbe sa gorespomenutim socijalističkim projektima. Umjesto toga ću nastojati te teorije podvrgnuti testu kako bih mogla vidjeti mogu li se uklopiti u neki od kapitalističkih kalupa i time pokazati da autori nedovoljno razumiju kapitalizam da bi uopće i mogli ponuditi ideju socijalizma kao njegovu suprotnost.