SOCIJALIZMI KAO KAPITALIZMI - Teorijski projekti u 19., 20. i 21. stoljeću. Državni socijalizam

DRŽAVNI SOCIJALIZAM

Teorije državnog socijalizma koje ću analizirati uključuju one Lenjina, Trockog, Buharina i Preobraženskog. One su odraz određenog perioda; ili razdoblja Oktobarske revolucije ili vremena koje je uslijedilo odmah nakon, što je odigralo ključnu ulogu u teorijskim razumijevanjima socijalizma kao i kapitalizma, a o ulozi u formiranju društava koje su više ili manje slijedile ruski primjer da i ne govorim. Zbog toga neću uključiti, na primjer, Trockijeve kasnije kritike Staljinovog Sovjetskog saveza, premda one nesumnjivo predstavljaju dobar izvor za njegovo razumijevanje socijalizma.

Od kraja Druge Internacionale postojala je široko rasprostranjena tendencija u socijalističkim krugovima da gledaju na privatno vlasništvo kao na ono u rukama privatnih kapitalista, i važnije, kao na jedini tip vlasništva koji definira kapitalističko društvo. Društveno vlasništvo se stoga karakteriziralo kao državno vlasništvo i ono je bilo smatrano “lijekom” za kapitalizam. Njegova je pojava, dakle, trebala naznačiti kraj kapitalističkog načina proizvodnje. Međutim, ovakvo gledište je prosto Marxova materijalistička metoda okrenuta naopačke. Umjesto da način proizvodnje determinira karakter odnosa vlasništva, ovdje se radi o tome da promjene u prirodi vlasništva određuju način proizvodnje. Štoviše, čini se da se ovdje radi o tome da odnosi vlasništva imaju kapacitet transformacije načina proizvodnje bez da se ta transformacija uopće i dogodi.

Lenjin je vrlo malo toga napisao o prirodi socijalizma prije 1917. godine, odnosno prije nego što je objavljena njegova “Država i revolucija”. S obzirom na to da ovaj njegov tekst sadrži većinu njegovih pogleda na socijalizam, moj će fokus uglavnom što se njega tiče biti na tom tekstu.

Za Marxa, kapitalističko društvo je satkano od unutrašnjih kontradikcija, i stoga ne može biti spašeno od sebe. Jedino rješenje za radnike je da kapitalizam svrgnu i ustanove diktaturu proletarijata, koja sama po sebi ne donosi promjenu u načinu proizvodnje, nego ima politički karakter čija je svrha pomaganje napretka socijalističke revolucije i prevencija moguće kontrarevolucije. Kad se taj period završi, kojeg Marx naziva tranzicijskim periodom, slijedi rana faza komunističkog ili socijalističkog društva, a nakon toga njegova kasna faza. Prva faza, dakle, i dalje nalikuje kapitalizmu u tome da se ovdje još ne radi o društvu koje se reproducira prema potrebama, nego prema radu. To je ono što je Marx nazvao “buržoaskim pravom” za koje je napisao da bi i dalje postojalo u ovoj ranoj fazi. Ipak, rad u ovoj fazi ne bi bio okarakteriziran kao rad iz kojeg se izvlači višak vrijednosti jer u ovoj fazi više ne bi bilo privatnog vlasništva, klasa ni države (proleterska država, odnosno diktatura proletarijata, u trenutku rane faze komunizma prestaje postojati, a buržoaska država je eliminirana začetkom proleterske države).

Za razliku od Marxa, Lenjin tretira komunizam i socijalizam kao dva vrlo različita tipa društva. Lenjin diferencira između komunizma i socijalizma, smatrajući da oni predstavljaju dva tranzicijska perioda: jedan od kapitalizma do socijalizma a drugi od socijalizma do komunizma. Lenjinov socijalizam podudaran je s Marxovm tranzicijskim periodom, uz poneke razlike. Naime, Lenjin definira socijalizam kao tranzicijsko društvo; ne kao tranzicijsku fazu ili period, i ova ključna razlika će u narednim desetljećima biti ponavljana i reprezentirana kao potpuno opravdana od strane Marxa te poslužiti kao izgovor za ostanak raznih socijaldemokratskih partija na vlasti, uz njihovo naizgled beskrajno obećavanje dolaska komunizma.

Osim toga, Lenjin se u “Državi i revoluciji” referira na Marxovo “buržoasko pravo” koje je ovaj ocrtao u Gothakritiku (“Kritici Gotskog programa”) i stavlja Marxu riječi u usta. Premda Marx govori o “buržoaskom pravu” kao o “principu” koje će biti prisutno bez postojanja države, Lenjin smatra da “buržoasko pravo” ne može bez države postojati. Nadalje, radnici bi u Lenjinovoj varijanti socijalizma postali “unajmljeni zaposlenici države”, čime Lenjin vraća koncepte najamnog rada i države koje su u ovom periodu već trebali biti dokinuti. Ovo naglašava još više definirajući “društveno vlasništvo” kao vlasništvo države i karakterizirajući privatno vlasništvo kao vlasništvo “odvojenih osoba”. U Lenjinovom socijalizmu, dakle, robne proizvodnje ne bi bilo, ali proizvodi izrađeni u tvornicama i dalje bi uzimali oblik vrijednosti. U njegovom socijalizmu postojala bi državna distribucija i razmjena državnih proizvoda.

Ustanoviti diktaturu proletarijata samo da bi se ponovo uveli država i najamni rad, čije je dokidanje uopće i cilj uspostavljanja diktature proletarijata, nema baš previše smisla. Ovo bi pak imalo smisla jedino ako pretpostavimo da je državno vlasništvo nešto fundamentalno različito od vlasništva “odvojenih osoba”, što podrazumijeva formaciju posve novog tipa društva, odnosno, kreiranje potpuno drugačijeg načina proizvodnje od onog koji bi pretpostavljao vlasništvo “odvojenih osoba”. Ovdje također vidimo inverziju materijalističke metode: odnosi vlasništva determiniraju način proizvodnje umjesto da je obratno. Nadalje, odnosi vlasništva su samo to: odnosi. Vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju, odnosno kapital, društveni je odnos čije prisustvo neće prestati postojati njegovim pukim transferiranjem drugim osobama, “odvojenim” ili ne. Kapital nije nešto što netko posjeduje, da pojam stavim u makro kontekst, a Lenjin nije govorio o društvu kao takvom u mikro kontekstu. Kapital je odnos koji determinira i oblikuje prirodu ostalih društvenih komponenti. Možda možemo govoriti o kapitalu kao o stvari koja se posjeduje ako bismo govorili o ranijoj fazi kapitalizma, koja se u historijskom smislu tek rađala iz krila feudalističkog društva, ali ovo ne može vrijediti za kapitalizam u svojoj srednjoj ili kasnijoj fazi, za koju je karakteristično da je kapital društveni fenomen, što znači da je karakterističan za cijelo društvo. Ako je to slučaj, onda zaista nije važno tko kapital točno posjeduje, odnosno, nevažno je radi li se o vlasnicima koji su “odvojene osobe” ili država, dokle god se on pojavljuje kao društvena pojava u datom historijskom trenutku. Marx je to dobro sažeo, rekavši da društveni kapital može biti ili “suma individualnih kapitalista ili državnog kapitala”, pod uvjetom da potonja unajmljuje radnike. Engels nas podsjeća na to da “državno vlasništvo ne ukida kapitalističku prirodu proizvodnih odnosa”. Stoga, pravne promjene u odnosima vlasništva ne mijenjaju činjenicu da se ovdje i dalje radi o obliku vlasništva, niti mijenjaju način proizvodnje na kojima je osnovano. Poanta bi trebala biti da se eliminira kapital kao društveni odnos, odnosno, da se stvore uvjeti pod kojima će biti nemoguće da netko kapital posjeduje, a netko drugi ne.

Proizvodi rada koji uzimaju oblik vrijednosti nisu ništa drugo doli roba, što je i očekivano u kapitalizmu, s ozbirom na to da je vrijednost nužna kako bi roba bila društva pojava. Pravljenje razlike, stoga, između proizvoda koji uzimaju oblik vrijednosti i robe s druge strane, kako to Lenjin sugerira, je potpuno fabricirana, ako govorimo u marksističkim terminima. Vrijednost podrazumijeva ljudski rad koji proizvodi robu, ali produkti robne proizvodnje ne mogu se “konfrontirati” bez njihove fetišizacije, odnosno, bez da se u društvenom kontekstu ponašaju kao žive stvari koje vladaju nad ljudima umjesto da je obratno, jer je to jedini način na koji mogu postojati kao društveni fenomen (za većinu produkta robne proizvodnje barem). Radno vrijeme je ovdje ključno, čija duljina i efikasnost u potpunosti ovisi o povećanju ili smanjenju vrijednosti. Premda je vrijednost postojala i prije kapitalizma, u kapitalizmu ona postaje norma, zakon vrijednosti. Najamni rad, kojeg Lenjin uvrštava u svoju varijantu socijalizma, potpuno je kompatibilna sa svim ovim, jer je cijela svrha najamnog rada reprodukcija radnika koji ne mogu direktno razmjenjivati svoje proizvode i usluge s ostalim slobodnim pojedincima i samoreproducirati se bez posredništva svojih proizvoda (u smislu robnog fetišizma), od kojih su u većini slučajeva otuđeni. Otuđenje radnika jedni od drugih u smislu njihovog razdvajanja u zasebne radne jedinice, prisustvo najamnog rada, robna proizvodnja koja uzima oblik vrijednosti (ovo je, kao što rekoh, u stvari pleonazam) i kontinuacija postojanja odnosa u vlasništvu karakteristični su za kapitalistički način proizvodnje. Lenjin jasno razdvaja ove karakteristike od kapitalizma, jer je društvo s ovim svojstvima nešto što on pozicionira prije perioda tranzicije od kapitalizma. Međutim, s obzirom na to da ono zadržava sve glavne značajke kapitalizma, teško da može biti okarakterizirano kao drugačije od njega. Državno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju koje isplaćuje radnicima nadnice kako bi djelovali kao akteri u robnoj proizvodnji je državni kapitalizam, i stoga samo varijanta kapitalizma, a ne socijalizma.

Trockijeve ideje socijalizma prije 1926. godine (odnosno godine kada je bio prognan iz Sovjetskog saveza) uglavnom tematiziraju pitanje razvoja takozvane socijalističke ekonomije u Rusiji, i mogu se naći u njegovoj polemici “Terorizam i komunizam”, u njegovom “Izvještaju četvrtom kongresu Kominterne” i konačno u knjizi “Novi kurs”. Premda se referira na stvarnu ekonomiju, ove ideje reflektiraju njegova promišljanja o socijalizmu kao takvom, odnosno bave se socijalizmom kao konceptom a ne historijskim fenomenom.

Trockijevi pogledi na socijalističku ekonomiju u mnogočemu su slični Lenjinovim: način na koji se ekonomija može transformirati iz kapitalističke u socijalističku svodi se na pravne promjene u odnosima vlasništva. Njegovi stavovi o državi logički korespondiraju njegovom razumijevanju odnosima u vlasništvu, jasno vidljivima u “Novom kursu”, na primjer. U ovoj knjizi, on negoduje zbog toga što se Sovjetska država kreće u “buržoaskom smjeru” i naglašava potrebu komunističke partije da tendira ka borbi protiv “kontrarevolucionarnih tendencija” (odnosno porasta privatnog kapitala, kojeg on razumije isto kao i Lenjin, što će reći kao jedini oblik kapitala koji karakterizira kapitalističko društvo). Za Trockog, dakle, put ka etabliranju socijalizma podrazumijeva borbu protiv privatnog kapitala. Anarhična distribucija, karakteristična za kapitalistički način proizvodnje (koju Trocki opisuje kao “anarhičnu distribuciju radne snage” kroz kupoprodaju) suprotstavljena je planiranoj ekonomiji. Ovo, zajedno s državnim vlasništvom, Trocki smatra ukidanjem kapitalizma. Konkretan način na koji se može postići socijalizam, prema njemu, podrazumijeva uvođenje “primitivne socijalističke akumulacije” tokom perioda kada bi kapitalizam i eksploatacija radne snage trebali biti eliminirani, zajedno sa tržištem, kojeg je već dokinulo državno planiranje. Najamni rad nastavlja postojati pod socijalizmom, prema Trockome, ali ono ne uključuje eksploataciju.

Još jednom, priča je otprilike ista kao i s Lenjinom - privatno vlasništvo u rukama privatnih kapitalista je karakteristika kapitalizma, dok je vlasništvo u rukama države karakteristika socijalizma. Premda anarhična proizvodnja i distribucija nesumnjivo odlikuju kapitalizam, ni državno planiranje niti državno vlasništvo ne dokidaju njihovu bazu. Državno planiranje samo ne može čak ni dokinuti tržište, s obzirom na to da robna proizvodnja i dalje postoji, odnosno roba je i dalje proizvedena i distribuirana kroz razmjenu. Država ovdje uzima ulogu regulatora cijena, čime zamjenjuje privatne kapitaliste koji se takmiče na tržištu. Umjesto privatnih kapitalista koji ubiru višak vrijednosti, država radi istu stvar, s obzirom na to da preuzima ulogu poslodavca. Ovo također znači da eksploatacija ne nestaje jer najamni rad također ostaje. Socijalistička akumulacija o kojoj Trocki govori je analogna “primitivnog akumulaciji” prisutnoj u historijskim začecima kapitalizma, a ovdje znači prosto nacionalizaciju, odnosno koncentraciju kapitala u rukama države. Premda su ovdje uvedene značajne promjene u odnosima vlasništva, jasno je da je pitanje načina proizvodnje preskočeno i njeno razrješenje ostavljeno intaktno. Način proizvodnje je tu prosto preimenovan u socijalistički način proizvodnje, kao da nazivajući nešto drugim imenom mijenja njegovu prirodu.

Iz Buharinove knjige “Ekonomija tranzicijskog perioda” iz 1920. godine također je jasno da on misli kako promjene u odnosima vlasništva nekako mogu promijeniti odnose u proizvodnji. Slično Trockome i Lenjinu, on izjednačava slobodno tržište s robnom proizvodnjom, odnosno govori o tome kako potonje može postojati samo ako je prethodno već postoji. Buharin prepoznaje, doduše, fenomen razmjene u državnom planiranju, kao i postojanje cijena, ali i jedno i drugo karakterizira prosto kao nešto formalno, bez sadržaja kojeg bi imali s postojanjem anarhične distribucije i slobodnim tržištem. Ista stvar vrijedi i za nadnice koje, prema Buharinu, i dalje postoje ali opet samo kao forma, jer su navodno ispražnjene od sadržaja. Robna proizvodnja, najamni rad i sve ostalo nestaje u tranzicijskom periodu, jedanput kad su radnici ostvarili “samoorganizaciju rada”.

Nakon uvođenja NEP-a, Buharin je promijenio mišljenje o robnoj proizvodnji u tranzicijskom periodu. Prepoznao je njenu važnost, videći je kao nešto što igra “vrlo veliku ulogu”, čime se približava Lenjinovoj navici tretiranja rane faze komunizma kao tipa odvojenog socijalizma, što bi, prema Buharinu, podrazumijevalo nestanak robne proizvodnje i “buržoaskog prava”. Jednako je ovdje značajna Buharinov izum “socijalizma u jednoj zemlji” kojeg je kasnije preuzeo Staljin. Prema toj teoriji, s obzirom na nejednak razvoj kao karakteristiku kapitalizma, socijalizam je moguć čak i kada je limitiran samo na jednu zemlju. Prije toga, činjenica o nejednakom razvoju Buharinu je služila za advokaciju internacionalne socijalističke revolucije. Tada je mislio da socijalistička revolucija mora biti internacionalna zbog internacionalnog karaktera kapitalizma.

Buharin, doduše, prepoznaje centralnost načina proizvodnje, rekavši da ona “determinira sve ostalo”. Ono u čemu pravi grešku je u konceptualizaciji puta do njenog ukidanja. U “Ekonomiji tranzicijskog perioda”, Buharin kaže: “Kapitalistički odnosi u proizvodnji su nezamislivi pod političkom vlasti radničke klase”. Ovo ne samo da predstavlja pogrešnu interpretaciju Marxa, nego i nema nikakvog smisla. “Politička vlast radničke klase” je ovdje analogna s Marxoviom diktaturom proletarijata, koja je sama tranzicijska faza na putu do komunizma, što znači da kapitalistički način proizvodnje u tom periodu još nije dokinut; samo je politička struktura transformirana. Ali Buharinov argument implicira da puko osvajanje moći od strane proletarijata signalizira kraj kapitalizma, zbog čega njegova “nemogućnost eksploatacije”. Kao i s Lenjinom i Trockim, ovdje je na stvari opet inverzija materijalističke metode. Shvaćajući kraj kapitalizma kao puki reziltat promjene u političkoj strukturi, Buharin pravi istu grešku kao Trocki i Lenjin. On smatra da socijalistička realnost podrazumijeva prosto izmjenu u grupi ljudi koja je na poziciji držanja vlasti, bez obzira na to koliko prethodna realnost nalikuje na ovu nakon. Čini se da je Buharin pomiješao tranzicijski period s ranom fazom komunizma, efektivno eliminirajući prethodno ali i dalje zadržavajući njegovo ime.

“Velika uloga” koju roba igra u tranzicijskom periodu ovdje je pretjerana i u službi je opravdanja NEP-a. Uloga robe ne može biti “velika” i “važna” jer se u periodu diktature proletarijata radnici bore za njeno ukidanje, a tranzicijski period do toga služi toj svrsi.

Što se pretvaranja tipičnih kapitalističkih pojava u socijalističke samo promjenom imena tiče, Preobraženski to radi na jednom sasvim drugom nivou u svojoj knjizi “Nova ekonomija” iz 1926. godine. Ona uglavnom teorijski skicira koncept socijalizma, ali on je isti kao i u prethodna tri teoretičara. Postojanje države i državnog vlasništva i ovdje su svojstva socijalističke ekonomije, s robnom proizvodnjom i “državnim sektorom”, potonje bivajući paralelnim s Lenjinovim “državnim sindikatom”. Preobraženski piše o dvije takozvane “socijalističke akumulacije”. Jedna je “primitivna socijalistička akumulacija”, odnosno državna akumulacija resursa izvan njene domene, a druga je “socijalistička akumulacija”, odnosno državna akumulacija državnih resursa. Primitivna socijalistička akumulacija zahtijeva eksproprijaciju privatnog kapitala i njegovu koncentraciju u ruke države, ono što bi danas nazvali “nacionalizacijom”. Jasno je da je ovdje državni kapitalizam temeljna odrednica socijalizma, dok je kapital u vlasništvu privatnih kapitalizma definicija vlasništva unutar kapitalizma.

Centralno planiranje, prema Preobraženskom, eliminira robnu proizvodnju, a cijene proizvoda imaju samo “formalan karakter”, kao što to imaju i nadnice. Preobraženski prepoznaje postojanje viška vrijednosti, ali ga ne uzima kao kao oblik profita jer je ubiran od strane države koja provodi centralno planiranje (umjesto da to radi tržište). On definira “nerazvijeni socijalizam” kao socijalizam čiji je velik dio državnog vlasništva “nerazvijen”.

Bilo da se radi o “nerazvijenoj” ili “razvijenoj” fazi, Preobraženski tretira socijalizam kao društvo koje zadržava sve tragove kapitalizma. Takozvani “formalni karakter” profita, nadnica, robne proizvodnje, zajedno s državnim vlasništvom, ne može egzistirati kao nešto “bez sadržaja” jer ovi fenomeni postoje unutar kapitalizma i nastavljaju ispunjavati jednaku funkciju samo pod novim oblikom vlasništva. Preimenovanjem njegove varijante kapitalizma u “socijalizam”, Preobraženski se nada da će moći opravdati postojanje državnog kapitalizma u Rusiji. Kao i u slučaju Lenjina, Trockog i Buharina, puka promjena u odnosima vlasništva i političkoj vlasti magično pretvaraju kapitalistički način proizvodnje u socijalistički. Jedino što ovdje nalikuje preobražaju u ovom kontekstu je njegovo prezime.

Na početku 20. stoljeća postojala je debata između ruskih populista (народники), koji su promovirali teorije o nedovoljnoj potrošnji, i onih koji su vidjeli pitanje potrošnje kao odlučujuće u periodičkim kapitalističkim krizama. Među potonje su spadali Lenjin, Bulgakov i Tugan- Baranovsk i drugi. Oni su na argumente populista odgovarali da kapitalizam nije moguć u Rusiji zbog toga što radnička klasa više proizvodi nego što konzumira, pa je stoga i rast nemoguć. Lenjin i ostali ispravno su detektirali da cilj kapitalističke proizvodnje nije potrošnja nego profit, i da bi proširena kapitalistička proizvodnja mogla kreirati unutrašnja tržišta, tako da širenje tržišta ublaži određene turbulencije na relaciji ponuda- potražnja u tom periodu ekspanzije. Drugim riječima, nemogućnost konzumacije svega ne sprečava rast kapitalizma. Pitanje uzroka nastanka kriza je uskoro uslijedilo, a odgovor od tabora koji je zagovarao kontra tezu o nedovoljnoj potrošnji bila je detekcija anarhičnosti proizvodnje kao krivca za periodične krize. Lenjin nije razvio jasnu teoriju krize, premda su on, Buharin, Trocki i Preobraženski smatrali krize rušilačkim elementom kapitalističke dinamike. Kada je Henryk Grossman naglasak stavio na sadržaj u trećem tomu Kapitala shvativši njegovu važnost za objašnjavanje kriza, bio je veoma kritičan spram doktrine nedovoljne potrošnje. Ali oficijelni “realsocijalistički režim” već je usvojio teoriju nedovoljne potrošnje i bio vrlo odrešit prema Grossmanu i njegovom oživljavanju Marxove tendencije ka tendencioznom padu profitne stope kao glavnom uzroku kriza, uklonivši njegove tekstove iz cirkulacije. Tako da, premda ova teorija nije bila promovirana, boljševici su vjerovali da je anarhična proizvodnja odgovorna za periodičke krize u kapitalizmu.

Međutim, “anarhija u proizvodnji” povezana je s argumentom o nedovoljnoj potrošnji, jer se referira se na nemogućnost tržišta da spriječi hiperproizvodnju. S ozbirom na to da su kapitalisti, kao i radnici, izolirani jedni od drugh kao i od svojih konzumenata, ne mogu biti sigurni koliko toga trebaju proizvesti i hoće li stopa potrošnje ostati ista kao prošle godine. Glavni argument teorije o nedovoljnoj potrošnji je da kapitalizam kreira nejednaku distribuciju koja proizvodi hiperproizvodnju. Proponenti ove teorije u Lenjinovim danima mislili su da će nemogućnost konzumacije svega što je proizvedeno zaustaviti rast. Ovaj će argument biti ponavljan kroz 20. stoljeće i pronaći plodno tlo među lijevim keynezijancima kao što je Joan Robinson. Ali kapitalistički način proizvodnje, kao što je rekao Lenjin, ne proizvodi zbog potrošnje, nego zbog profita. Ako postoji investicija, kako Marx također pokazuje, profit će biti ostvaren, jer kapitalisti ne investiraju samo tamo gdje ima potražnje, nego gdje ima efektivne potražnje, odnosno gdje ima dovoljno novaca da se plati za ono što se želi konzumirati. Kapitaliste nije briga postoje li nezadovoljene potrebe sve dokle njihovi proizvodi zadovoljavaju efektivnu potražnju. Zagovaratelji teorije o nedovoljnoj potrošnji ovo ne prepoznaju, pogrešno misleći kako kapitalističko društvo za cilj ima zadovoljenje ljudskih potreba, i da će nakon uspješne investicije kapitalisti ulagati ponovo, čime će biti omogućen rast. Investicija osigurava akumulaciju, koja onda isplaćuje radnicima nadnice potrebne za realizaciju potrošnje, ali pogrešno je misliti, kao što to čine mnogi zagovaratelji teorije nedovoljne potrošnje, da su sredstva potrošnje odvojena od investicije. Jer investicija kreira potražnju, koja pak kreira više potražnje i kapitalizam tako nastavlja rasti.

Teorija anarhije u proizvodnji i teorija o nedovoljnoj potrošnji pretvaraju simptom krize u njegov uzrok. Kada profitabilnost pada, kapitalisti u prosjeku smanjuju troškove svoje proizvodnje, što ih sprečava u tome da osiguravaju dovoljnu ponudu. U tom će slučaju kriza vjerovatno nastupiti, i izgledat će kao da je njen uzrok nedostatak efektivne potražnje. Međutim, pad profitne stope je uzrok, a nedovoljna potrošnja samo simptom. Ovo pak, naravno, ne znači da će sve što je proizvedeno biti i konzumirano. Stvarni disbalansi između ponude i potražnje svakako postoje, ali poanta je ta da kapitalizam ulazi u krize onda kada u nju ulazi kapital, a kapital je sposoban za samoreprodukciju unatoč turbulencijama u odnosu između ponude i potražnje, pod uvjetom da količina investicije nadoknađuje ovaj nedostatak.

Profitna stopa ne postoji samo na nacionalnom, nego i na internacionalnom nivou. Čak i da se ukine svako tržište, to će značiti tržišnu utakmicu među državama. Državno planiranje ne eliminira zakon vrijednosti, kapital ili profit. I ako je implementacija planirane ekonomije sve što je potrebno da se izbjegnu krize, onda nema nikakve potrebe za advokacijom revolucije. Ako se kontradikcije kapitalizma mogu “zaliječiti”, onda je parlament sve što je potrebno. Kao što je već rečeno, socijalisti nisu mnogo obraćali pažnju na Marxov treći tom Kapitala sve dok Grossman nije napravio taj prijelom 1920. godine. Ali, kao što ćemo vidjeti (bit će još riječi o teoriji nedovoljne potrošnje), premda je bio veoma utjecajan, velika većina je prosto smetnula s uma ovu teoriju.